U prvom dijelu rada iznesen je kratki prikaz povijesti interakcije religije i znanosti, nakon čega slijedi kritička usporedba nekih od najpoznatijih klasifikacija modela njihovog odnosa. Odnos religije i znanosti je kroz povijest definiran na razne načine, a svi se mogu sažeti u četiri glavna oblika: dijalog, sukob, neovisnost i integracija. Konkretnim se primjerima nastoji ukazati na nedostatke sukoba, neovisnosti i integracije te na mnogostruke koristi dijaloga kao najboljeg oblika njihovog suodnosa. U drugom dijelu rada nastoji se na objektivan način (uzimajući u obzir usku povezanost i međuovisnost religije i znanosti) odabrati put koji će najviše pridonijeti njihovom zajedničkom i odvojenom radu. Ovdje izneseni prijedlog opisa njihovog suodnosa pod nazivom simbioza religije i znanosti predstavlja upravo pokušaj pronalaska najprikladnijeg objašnjenja interakcije teologa i znanstvenika. Od tri razmatrana tipa simbioze – parazitizma (discipline štete jedna drugoj), komenzalizma (jedna disciplina ima koristi od druge, dok druga nema ni koristi ni štete od njihovog suživota) i mutualizma (obje discipline imaju koristi od njihovog suživota) – mutualizam se pokazao kao najprikladniji suodnos religije i znanosti. Opisuju se četiri glavna uvjeta za postizanje kvalitetnog mutualizma, koji, između ostalog, podrazumijevaju pronalazak zajedničkog područja rada (filozofija) i zajedničkog načina rada (transdisciplinarnost). S obzirom da kvaliteta odnosa ovisi prvenstveno o aktivnosti sudionika (teologa i znanstvenika) u dijalogu, na samom kraju rada nalaze se konkretni savjeti namijenjeni teolozima, znanstvenicima te, posebice, religioznim znanstvenicima za njihov bolji doprinos zajedničkom području rada religije i znanosti.