S jedne strane imamo najpoznatijeg filozofa, prethodnika njemačkog idealizma, Immanuela Kanta, a s druge strane Jeana Piageta, jednog od najznačajnijih istraživača kognitivnog razvoja djece i utemeljitelja genetičke epistemologije. Pitanje koje se postavlja je kako ta dva velika imena možemo povezati i da li uopće možemo? Kako povezati filozofa i genetičkog epistemologa? Kant je smatrao da je kritika preduvjet uspostave prave filozofije, te je svojom Kritikom čistog uma htio potaknuti ljude da imaju hrabrosti služiti se svojim vlastitim razumom i ići preko granica kako bi ispitali moći ljudske spoznaje. On je začetnik suvremene teorije spoznaje, i njegova teorija utjecala je na razmišljanje i nastanak teorije Jeana Piageta. Piaget je smatrao da čovjekova strukturna organizacija znanja ovisi o pojmovima koji se ne spoznaju osjetilno, nego ih čovjek na neki način već posjeduje. Tu govori o pojmovima prostora, vremena, uzročnosti i ostalim Kantovim kategorijama. Svojim teorijama kognitivnog razvoja, djece pokušao je objasniti kako se ti pojmovi razvijaju, te kakvu ulogu imaju u konstruiranju dječjeg znanja. Dok kod Kanta činjenična geneza znanja nije važna jer ju je on već pretpostavio, s druge strane Piaget je htio ljudsko spoznavanje svesti na čovjekovu genezu, te od tuda dolazi i sam pojam genetičke epistemologije. I jedan i drugi okreću se čovjeku i stavljaju ga u središte. Zato je za Piageta spoznaja rezultat djelovanja unutarnjih i vanjskih, subjektivnih i objektivnih danosti, a to se očituje iz Kantova učenja o spoznaji.