Igra je sastavni dio ljudske prirode i jedna od temeljnih čovjekovih vlastitosti. Ona je čovjekova aktivnost usmjerena razonodi, rekreaciji, opuštanju i zabavi. Odgojno je sredstvo, ali i sredstvo obrazovanja i razvijanja stvaralačkih sposobnosti. Bezinteresna je stvarnost jer po sebi nije usmjerena nikakvom profitu. Iako je igra djelatnost vezana uz zabavu, smijeh i razonodu, ipak biva podvrgnuta određenom sustavu pravila koja pak uvjetuju poraz ili pobjedu, odnosno dobitak ili gubitak, što dovodi do zaključka kako je igra smislena funkcija koja ima svoj značaj jer se uvijek u samoj biti igre odražava jedan element nestvarnoga. Kako god definirali igru, složit ćemo se da je ona prisutna u ljudskoj prirodi kao izdvojeni svijet sa svojim pravilima koja ju određuju. Važan značaj igre kao sastavnice kulture prepoznao je nizozemski povjesničar umjetnosti Johan Huizinga, rođen 1872. u Groningenu. Po njegovom mišljenju, igra ima veoma važan značaj i kao sastavnica kulture jer ima vrlo signifikativne implikacije za cjelokupno razumijevanje čovjeka. Ona u sebi sadrži spekulativnost, etniku, etiku, estetičnost, inteligenciju, volju, akciju, a istodobno nadilazi puko spoznavanje i djelovanje. Tema ovog rada bit će teorija igre prema Johanu Huizingi. Njegovo djelo Homo ludens odličan je priručnik za proučavanje elemenata igre u zapadnoj, orijentalnoj, primitivnoj, drevnoj i modernoj kulturi, a uz to je i jedno od Huizinginih najzanimljivijih djela koje govori o različitim vrstama igre i načina igranja. Kroz promatranje i analiziranje igračkih svojstava kroz pojedina umjetnička razdoblja, kroz ulogu igre u jezicima, kroz društvene ljudske djelatnosti, kroz današnju kulturu dolazimo do uvjerenja ali i zaključka da se kultura temelji u plemenitoj igri te da se ne može osloboditi tog igračkog sadržaja ako želi razviti svoje najviše kvalitete.