U ovome radu se iznosi pregled i glavna obilježja Aristotelove etike vrlina. Etika vrlina smatra se strujom u suvremenoj etici koja je usmjerena na karakterne osobine ljudi. Aristotel se smatra prvim filozofom koji je uokvirio temelje grčke etike. Njegovo djelo Nikomahova etika, ključno je za nastanak mnogih etičkih stajališta toga vremena. Polazeći od općenitog značenja vrline osvrćem se i na različita tumačenja vrline u doba antičke Grčke. Aristotel svoja etička razmatranja započinje pitanjem o dobru kao krajnjoj svrsi ljudskog života. Svi se slažu da je najveće dobro sreća i zbog toga je Aristotelova etika obilježena kao eudaimonistička. Unatoč različitim poimanjima sreće, Aristotel zaključuje da sreća nije izvor užitaka nego djelatnost duše prema vrlinama. Da bi se bolje razumio govor o vrlinama, prvo tumačim Aristotelove pojmove: slobodna volja, sredina i dva vida duše: razumski i ne- razumski. Vrline su sredina u odnosu na dva poroka- višak i manjak. U nastavku donosim Aristotelovu podjelu vrlina gdje naglasak stavljam na četiri kardinalne kreposti: hrabrost, umjerenost, darežljivost i pravednost. Prilikom govora o pravednosti, iznosim različite vrste pravednosti koje autor navodi. Kao posebno poglavlje navodi se prijateljstvo kojem je Aristotel posvetio cijelu osmu i devetu knjigu Nikomahove etike. Izdvajaju se tri vrste prijateljstva od kojih se pravo prijateljstvo smatra posljednjim i istinskim. Kao važan dio moralnog učenja, Aristotel ističe potrebu za moralnim odgojem u kojem značajnu ulogu imaju vrline. Moralni odgoj smatra se izgradnjom čovjekovog karaktera. Nakon početnog traganja za srećom zaključuje da je sreća ono što sliči božanskomu životu, a to je misaono razmatranje. Tu sreću čine kreposni život i prijatelji. Konačno, osvrćem se na Aristotelovu etičku misao i prosuđujem je.