U radu je prikazano Platonovo poimanje duše i njezinih glavnih odrednica posredstvom tumačenja njegovih najpoznatijih djela. Dijalozi »Država«, »Fedon«, »Menon«, »Gorgija« i »Fedar« odraz su Platonovih filozofskih misli o kretanju, vidu, okretu, utjelovljenju i besmrtnosti duše. Povezanošću duše i πόλις-a otkriva se njezin trodiobni sustav, a srodnošću duše i bitka očituje se sličnost duše i vječnih ideja. Svojim boravkom u svijetu tih ideja, duša stječe znanje kojeg se prisjeća nakon svog utjelovljenja. U trenutku smrti, odnosno, razdvajanja od tijela, u koje je ušla padajući s neba zbog gubitka krila, duša ne propada, nego ostaje ista; nepromijenjiva i jedinstvena, a samim time, besmrtna i neuništiva. Takva, besmrtna duša, uzdignuta je duhovnim obrazovanjem čovjeka, prilikom kojeg vrlo važnu ulogu ima filozofija. Filozofija je najveća muzika. Muzika, kako ju je shvaćao Platon, prethodi glazbi kakvu poznajemo danas. Glazba je odraz umjetnosti, jedne od čovjekovih vlastitosti, a proučavanje čovjeka, njegovih dvaju dijela, duše i tijela, i njegovih vlastitosti otvara pitanje smisla; ponajprije života u cjelini, a zatim i čovjekova opstanka. Prije razmatranja smisla čovjekova života i njegovog opstanka, u radu su istaknuta i tri različita poimanja duše: Aristotelovo, Plotinovo i kršćansko poimanje, na koja je svojim naukom o duši utjecao Platon.