Ovim radom se nastoji pokazati kako se Uskoci, heterogena skupina s kulturnog, vjerskog i etničkog aspekta, uključuju u zbivanja s ciljem prevlasti na Jadranu između 16. i 17. st. Jako je teško rastumačiti djelovanje uskoka, posebno iz razloga što je tijekom složenih političkih i vojnih događaja toga razdoblja njihovo djelovanje ponekad bilo odobravano, a ponekad osporavano od strane moćnih susjednih zemalja. Slika postaje još kompleksnija ako se takvoj zamršenoj političkoj situaciji pridodaju i narodne priče o uskocima koje su postale legende. Na Jadranu djeluju od kraja 15.st. sve do prvih desetljeća 17. st. Povijest uskoka je uklopljena u povijesna zbivanja na Jadranu te tako čini dio europske povijesti. Osim nedovoljne istraženosti povijesnih izvora o uskocima, čak i njihovo ime još uvijek misterij kojeg rječnici i enciklopedije opisuju proturječno i neprecizno. Pojam uskoci (hrv. uskok, pl. – oci, „bjegunac“) tijekom godina je poprimio i druga značenja kao npr. prebjezi, napadači, gusari, pobunjenici i sl. Iako se pod pojmom uskok uglavnom navode samo Senjski uskoci, tj. oni koji su nakon pada Klisa u turske ruke prešli u Senj i tamo nastavili svoje djelovanje. Pod općim pojmom uskoka podrazumijevaju se sve one kršćanske izbjeglice koje su pobjegle iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine i Dalmacije koje su zauzeli Turci. Bitkom kod Lepanta za Mletačku Republiku rat se nije završio. Nakon rata teritorij Dalmacije koji je bio pod Mletačkom vlašću sveden je ostatke ostataka, tj. provincija je tada obuhvaćala samo otoke i veće obalne gradove okružene ruralnim područjima koji nisu obuhvaćali više od 10 km teritorija prema unutrašnjosti. Teritorijalni gubitci popraćeni su i ekonomskom krizom koja doseže svoj vrhunac nakon Lepanta. U takvoj nepovoljnoj situaciji uskoci su definitivno samo pogoršali stanje u kojem se Venecija nalazila. U nastavku će više biti riječ o ulozi koji uskoci imaju na trostrukoj granici. U ranome novom vijeku Mletačka Republika uz Habsburšku Monarhiju i Osmansko Carstvo čini prostorni triimperijalni „okvir“ hrvatske povijesti. Povijest uskoka svakako je probila regionalni i vremenski okvir. Uskoci su dobili na važnosti zato što su odigrali važnu ulogu između austrijskih Habsburgovaca i Mletačke Republike, u vezi s turskim prodorom u Europu i turskim prijetnjama da će zaštiti svoja osvajanja od uskoka ne samo kopnom nego i s morske strane. Sama definicija uskoka ovisi o tome tko ih opisuje. Prihvaćanje jednostrane definicije je nemoguće s obzirom na krajnju proturječnost brojnih pristupa tom fenomenu. Proučavajući uskoke moguće je iznijeti ekonomske uvjete, društvenu organizaciju i političke uvjete u kojima su djelovali, međutim sklop njihovih kulturnih vrijednosti uglavnom biva opisan od strane onih koji su ih promatrali izvana i to na temelju vlastitih pretpostavka. Jedan od takvih izvora je i djelo Paola Sarpija, kojim ćemo se detaljnije pozabaviti u ovom radu. On iznosi svoje viđenje uskoka nastavljajući se na djelo Minucia Minucia o povijesti uskoka od 1601., godine u kojoj je provedena prva reformacija senjskih uskoka i ubijen kraljevski komesar Josip Rabatta, zbog svog nasilnog i nepravednog provođenja teškog uskočkog pitanja. Sukob između Republike Venecije i Habsburgovaca otvorio je i obnovio stare sporove u kojima su nove sile našle svoje interese. Uskočko je pitanje otvoreno još i u 17. st., dok uskočka povijest nakon Madridskog mira tek čeka da je netko obradi. Ovaj rad počinje smještanjem uskoka u kontekst pograničnog svijeta.