| Abstract | Cetinskim krajem nazivamo područje neposrednog ili orografskog sliva rijeke Cetine, koje započinje cetinskim izvorom u istoimenom mjestu, a završava u Omišu, gdje se rijeka ulijeva u Jadransko more. Ovaj rad nastoji rasvijetliti društvene, a prije svega gospodarske prilike koje su na tom području uočljive u razdoblju u kojem su na njemu vlast obnašali predvodnici Komunističke partije Jugoslavije. Na gospodarske se prilike nadovezuju i infrastrukturni dosezi koji su doprinijeli značajnoj arhitektonskoj izmjeni prostora koji je u razdoblju Drugog svjetskog rata bio u dobroj mjeri devastiran. Gornjim dijelom cetinskog toka, koji se rasprostire od Cetine do Trilja i Čaporica dominiraju polja, ali i brojni riječni pritoci, kao i veći broj nepresušnih izvora pa je taj prostor bio pogodan za razvoj primarnog gospodarskog sektora. S druge strane, najvećim dijelom donjeg cetinskog porječja, koje se proteže od Ugljana i Biskog do Omiša, rijeka teče kanjonom. Polja je na tom području puno manje, nepresušnih izvora gotovo da i nema, a riječnih pritoka uopće nema pa se donji dio cetinskog toka ranije preusmjerio na industriju.
Neposredno je nakon završetka Drugog svjetskog rata nova komunistička vlast i u Cetinskom kraju poduzela opsežan proces materijalne obnove devastiranog prostora i postupne prilagodbe stanovništva novim pogledima na svijet, koji su bili kompatibilni s marksističkom ideologijom. Materijalna je obnova na tom području do kraja četrdesetih godina prošlog stoljeća uglavnom podrazumijevala gradnju porušenih privatnih kuća i prometnih komunikacija, a od 1948. godine i izgradnju zadružnih domova. Do kraja je četrdesetih godina proveden i relativno neuspješan projekt opismenjavanja onog dijela stanovnika Cetinskog kraja koji su bili nepismeni. Gradnja je školskih zgrada prioritet dobila tijekom pedesetih godina, kada je poduzeta i glavnina posla oko uvođenja električne energije u najveći broj kućanstava. Krajem su pedesetih i na samom početku šezdesetih godina izgrađena dva značajna elektroenergetska postrojenja smještena u cetinskom slivu, „Peruča“ i „Split“ („Zakučac“), dok je u prvoj polovici sedamdesetih godina dovršena i treća nova hidroelektrana, „Orlovac“, dok je ona najstarija, „Kraljevac“, u blizini Zadvarja izgrađena pred početak Prvog svjetskog rata. U sedmom je desetljeću prošlog stoljeća započeo projekt priključenja većeg broja cetinskih sela na vodoopskrbne sustave, a u istom su desetljeću elektrificirana sva sela Cetinskog kraja, u kojem je obnovljen jedan dio prometnica i izgrađen veći broj osnovnih, kao i manji broj srednjih škola. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina svoj arhitektonski izgled mijenjaju sva četiri grada cetinskog toka, koji dobivaju sadržaje koje ranije nisu imali te u velikoj mjeri povećavaju broj stanovnika. U pretposljednjem je desetljeću dvadesetog stoljeća dovršena druga faza izgradnje hidroelektrane „Zakučac“, kao i najmlađe elektroenergetsko postrojenje cetinskog sliva, HE „Đale“, u blizini Biskog. Osim toga, u manjem su broju cetinskih mjesta u istom desetljeću zamijenjeni dotrajali električni vodovi i uvedena primarna telekomunikacijska mreža, dok su asfaltirane prometnice prolazile svakim selom Cetinskog kraja. Priključenje je sela na vodovodne sustave u gornjem dijelu cetinskog toka gotovo u potpunosti dovršeno, dok isti proces u omiškom zaleđu nije okončan. Složeni projekt uređenja poljoprivrednih površina, s posebnim naglaskom na Sinjsko polje do kraja postojanja jugoslavenske države nije završen, iako je započeo prije početka Drugog svjetskog rata, a u njega su uložena nezanemariva novčana sredstva. Primarni je gospodarski sektor u Cetinskom kraju za vrijeme trajanja komunističke Jugoslavije uglavnom otpadao na poljoprivredu, a u manjoj mjeri na stočarstvo i šumarstvo. On se gotovo isključivo vezao uz seoske sredine, u kojima je neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata živio najveći dio stanovnika Cetinskog kraja. Iako su pred kraj četrdesetih i u prvoj polovici pedesetih godina komunistički vlastodršci u selima nastojali uvesti kolektivizaciju, posredstvom seljačkih radnih zadruga, dominaciju privatnih proizvođača u primarnom gospodarskom sektoru Cetinskog kraja nisu uspjeli dokinuti. Slijedom toga, više su razine vlasti postupno smanjile ulaganja u sektor kojeg nisu uspjele staviti pod svoj nadzor pa od početka šezdesetih godina poljoprivreda i stočarstvo bilježe privredno zaostajanje za industrijom. Slijedom toga, sve je više stanovnika cetinskih sela odlazilo u gradove u potrazi za zaposlenjem u industriji, a sela su se suočila s progresivnim procesom depopulacije, koja se nastojala umanjiti premještanjem dijela industrije iz gradova u seoske sredine. Uz izrazitu dominaciju privatnih posjednika koji su u svom posjedu imali golemu većinu zemljišnih parcela, primarni su sektor u Cetinskom kraju nakon likvidacije seljačkih radnih zadruga sačinjavale i organizacije tzv. društvenog sektora, poljoprivredne zadruge i državno poljoprivredno dobro. U gornjem su se dijelu cetinskog toka prvenstveno uzgajale žitarice i povrtno bilje, a tek u manjoj mjeri voćarstvo i duhan, dok je u omiškom bazenu već od šezdesetih godina bilježen snažniji razvoj voćnih kultura, prije svega trešanja i višanja od kojih se moglo ponešto i zaraditi. Primarni je gospodarski sektor na cjelokupnom cetinskom području prema kraju postojanja jugoslavenske države bilježio sve veće privredno zaostajanje, koje je rezultiralo neuspjehom melioracijskog procesa započetog u Sinjskom polju.
Sekundarni je gospodarski sektor Cetinskog kraja u razdoblju kojeg tematizira ovaj rad u prvom redu otpadao na industriju, a u manjoj mjeri i na obrte. Sve su industrijske tvornice neposredno nakon komunističkog osvajanja vlasti dospjele pod državni nadzor, dok su u najvećem dijelu obrta i dalje dominirali privatnici. Industrija je u istom razdoblju puno dublje korijene pustila u donjem dijelu cetinskog toka, a posebno u Omišu. U tom su gradu svoj predratni razvoj nastavila 4 predratna industrijska postrojenja, tvornice cementa „Lavocat & cie“ i „Palaveršić“, tvornica tjestenine i keksa „Cetina“ i tvornica tehničkih ulja „IFA“. Do kraja je četrdesetih godina spajanjem dvije tvornice cementa nastala jedinstvena tvornica „Renko Šperac“, a desetljeće je poslije osnovana i tvornica trikotaže „Galeb“, dok je s proizvodnjom prestala tvornica tehničkih ulja, koja je u međuvremenu nazvana „Prvi mosorski odred“. U drugoj je polovici sedamdesetih godina s proizvodnjom započelo najmlađe omiško industrijsko postrojenje, tvornica oplemenjenih aluminijskih traka „Omial“. U neposrednoj je blizini Omiša svoj predratni razvoj nastavilo tada najveće industrijsko postrojenje Cetinskog kraja, tvornica karbida i cijanimida „Le Dalmatienne“, Dugi Rat, koja je do kraja četrdesetih godina napustila francusku inačicu imena, a do kraja postojanja jugoslavenske države nekoliko puta mijenjala smjer proizvodnje, postupno se posvetivši proizvodnji ferolegura i elektromatike. Na prijelazu je iz sedamdesetih u osamdesete godine snažniji razvoj započela i šestanovačka tvornica obuće, nastala transformacijom bivše postolarske zadruge. U gornjem dijelu cetinskog toka neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata industrija gotovo da i nije postojala, a osim 4 mala rudnika ugljena lignita, činila ju je i tvornica građevinskog materijala „Banić“. Značajniji je industrijski razvoj tog cetinskog područja omogućila sinjska predionica i tvornica konca „Dalmatinka“, buduća najveća tvornica Cetinskog kraja, kao i triljska tvornica za preradu plastičnih masa „Cetinka“. Osim njih, do kraja je pedesetih godina u blizini Sinja osnovana i tvornica za eksploataciju sadre, mramora i kamena „Sadra“, dok je desetljeće kasnije s proizvodnjom započela tvornica tekstila „Vrličanka“, koja je nedugo potom svoju proizvodnju obustavila. U prvim se poratnim godinama pristupilo obnovi porušenih tvorničkih postrojenja i njihovom spajanju na postojeće električne vodove, kako bi ona mogla osigurati minimalne radne uvjete. Pedesetih se godina prošlog stoljeća počelo razmišljati o izmjeni zastarjelih tvorničkih postrojenja, kako bi tvornice u budućnosti mogle povećati obujam proizvodnje i broj zaposlenih radnika. Rekonstrukcija je postrojenja u najvećem dijelu cetinskih tvornica provedena tijekom šezdesetih godina, a uz povećanje obujma proizvodnje, ona je postupno dovela do likvidacije nerentabilnih radnih mjesta. Smanjenu su potrebu za radnim mjestima tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina tvornice nastojale anulirati osnivanjem dislociranih pogona u selima, tješnjom suradnjom s lokalnim srednjoškolskim centrima kao i poslovnim spajanjem s drugim tvornicama slične namjene. U drugoj je polovici sedamdesetih godina najveći broj tvornica Cetinskog kraja podijeljen na veći broj manjih proizvodnih jedinica, ali samo se manji broj njih uspješno prilagodio velikoj gospodarskoj krizi koja je tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća zadesila tadašnju državu. Industrijske su tvornice u najvećoj mjeri utjecale na razvoj gradskih sredina u kojima su se razvile, doprinijevši povećanju broja gradskog stanovništva. Uz gradnju većeg broja radničkih stanova, one su sudjelovale i u drugim komunalnim aktivnostima cetinskih gradova, pomažući i kulturne, kao i sportske organizacije u njihovom okruženju. Obrt se u razdoblju socijalističke Jugoslavije suočavao sa sustavnim zanemarivanjem političkih struktura, koje je doprinijelo njegovoj slaboj produktivnosti. Zbog toga neki obrtnici Cetinskog kraja nisu prijavljivali svoje radnje, kao niti zaposlene radnike, a obrtnom su se djelatnosti u svojim radionicama uglavnom bavili kada bi im završila smjena u tvornici. Tercijarni se gospodarski sektor sastojao od trgovine, ugostiteljstva i turizma. Dok su ugostiteljstvo i trgovina u oba dijela cetinskog toka bilježili sličan razvoj, kojeg je karakterizirala podvojenost između privatne i društvene inicijative, turistička je djelatnost puno bolji razvoj zabilježila na obali, a prvenstveno u Omišu. Trgovačku je djelatnost unutar društvenog sektora u gornjem dijelu cetinskog toka od sredine pedesetih godina obnašalo sinjsko trgovačko poduzeće „Konkurent“, a na širem omiškom području poduzeće „Vojan. Njihovu su dominaciju ugrožavale preživjele poljoprivredne zadruge, ali i privatni trgovci. Ugostiteljstvo se u Omišu uglavnom vezalo uz turizam, dok su na kontinentu posebno od sredine šezdesetih godina snažniji razvoj ostvarili privatni ugostitelji, a prije svih gostioničari. Omiška je turistička ponuda od sredine pedesetih godina podrazumijevala uređenje postojećih hotelskih kompleksa, godišnje poslove oko uređenja grada i otvaranja većeg broja ugostiteljskih objekata, kao i izgradnju autokampova „Ruskamen“ i „Ribnjak“. Ipak, najveće su prihode od te djelatnosti bilježili privatnici, koji su gostima nudili smještaj u vlastitim apartmanima u blizini mora. Omiš je inozemnim turistima bio zanimljiv uglavnom kao tranzitni centar, a najveći je prihod od te grane djelatnosti grad ostvario u prvoj polovici osamdesetih godina. Turistička ponuda u gornjem dijelu cetinskog toka u drugoj polovici dvadesetog stoljeća gotovo da i nije postojala. Zdravstveni je sustav u Cetinskom kraju svoj snažniji razvoj započeo sredinom šezdesetih godina, a u najvećoj je mjeri bio organiziran unutar sinjskog i omiškog medicinskog centra. |
| Abstract (english) | The Cetina River region is the area of immediate or orographic basin of the Cetina River basin, which begins from a source in the place of the same name and ends in Omiš, where the river flows into the Adriatic Sea. This paper aims to shed light on the social and, above all, economic circumstances that marked this area during the period when it was governed by the leaders of the Communist Party. Stemming from these economic conditions were also infrastructural achievements that contributed to significant architectural changes of the area, which had been greatly devastated during World War II. The upper part of the Cetina River flow, which spreads from Cetina to Trilj and Čaporice, is dominated by fields, as well as numerous river tributaries and a larger number of unfailing river sources, which makes this area suitable for the development of the primary economic sector. On the other hand, the river flows through the canyon for the greater part of the lower Cetina River basin, which spreads from Ugljane and Bisko to Omiš. There are fewer fields in this area and almost no river tributaries, therefore the lower part of the Cetina River earlier diverted its focus to industry.
Immediately after the end of the World War II, the new communist government commenced with the extensive material renovation of the devastated area the gradual adjustment of inhabitants to the new world views compatible with the ideology of Marxism. Until the end of the 1940s, the material renovation in that area mainly encompassed the renovation of destroyed private houses and transport routed and, since 1948, also the building of cooperatives. Bythe end of the 1940s, a relatively successful literacy project for the illiterate inhabitants of the Cetina River region had also been implemented. The construction of school buildings became a priority during the 1950s,when the greater park of work related to the electrification of the majority of households was conducted. In the late 1950s in the early 1960s, two important hydropower plants were built at locations in the Cetina River basin, „Peruča“and „Split“(„Zakučac“) while, in the first half of the 1970s, the third new hydropower plant „Orlovac“ was completed. The oldest plant, „Kraljevac“ near Zadvarje, was built prior to the beginning of World War I. In the seventh decade of the last century, the project of connecting of a larger number of Cetina villages to water supply systems started while, in the same decade, electricity was brought to all villages in the Cetina River region. In addition, one part of the roads was rebuilt, and a larger number of primary and a smaller number of secondary schools were constructed. During the 1970s and 1980s,all four towns of the Cetina River basin changed their architectural appearance and were enriched with new facilities, which increased their population number to a great extent. In the penultimate decade of the 20th century, the second phase of the construction of the hydropower plant „Zakučac“ was completed, together with that of the newest hydropower plant of the Cetina River basin, HP „Đale“. Likewise, the worn-out electric cables were replaced in a smaller number of Cetina Rivertowns during the same decade, a primary telecommunication network was introduced and the roads passing through every village of the Cetina River region were paved. The connection of villages to water supply systems in the upper part of the Cetina River region was completed, whereas the same process in the Omiš hinterland is still in progress. A complex renovation project of agricultural areas, with a special emphasis on the Sinj field, was not completed during the existence of Yugoslavia, although it had started prior to the beginning of World War Two and although significant non-refundable assets had been invested.
During communist Yugoslavia, the primary economic sector in the Cetina River region was mainly based on agriculture, and to smaller extent on livestock and forestry. It was mainly connected to rural areas which were home to the largest number of inhabitants of the Cetina River region after the end of the World War II. Although in the late 1940s and in the early 1950s, the communist leaders in villages tried to implement collectivisation via village labour unions, they could not annihilate the domination of private manufacturers in the primary economic sector of the Cetina River region. Consequently, the higher government authorities gradually decreased investment in a sector which they could not control, therefore, since the beginning of the 1960s,agriculture and cattle breeding began to lag behind the industrial production. As a result, a large number of inhabitants of the Cetina River region moved to cities to find jobs in industry, and the villages began facing progressive depopulation – a process they tried to diminish by transferring of a part of industry from the cities into rural areas. With the prominent domination of private landowners that owned a majority of land plots, the primary sector in the Cetina River region after the liquidation of village labour unions also consisted of organisations from theso-called social sector, agricultural unions and state-owned agricultural assets. Crops and vegetable crops, and to lesser extent fruit and tobacco, were mainly cultivated in the upper part of the Cetina Riverflow, whereas in the Omiš basin the significant cultivation of fruit cultures was recorded already in the 1960s - mostly cherry and sour cherry, which were the most profitable. Towards the end of Yugoslavia, the primary economic sector in the entire Cetina River region recorded increasing economic deterioration, which resulted the failure of the melioration process that had been started in the Sinj field.
The secondary economic sector in the Cetina River region in the period covered with this paper primarily encompassed industrial manufacturing, and to lesser extent crafts. Immediately after the communists gained power, all industrial factories were placed under state control, whereas private owners dominated the crafts sector. In the same period, the industry rooted itself mainly in the lower part of the Cetina River flow, especially in Omiš. Four pre-war facilities in this town continued their development– the cement factories „Lavocat&cie“ and „Palaveršić“, the pasta and pastry factory „Cetina“ and the technical oils factory „IFA“. By the late 1940s, the merging of two cement factories yielded the single factory „Renko Šperac“, and a decade later the textile factory „Galeb“ was founded. Meanwhile, the technical oil factory, which had been renamed „Prvi mosorski odred“, had ceased its operation. In the second half of the 1970s, the youngest industrial plant for the production of enriched aluminium strips „Omial“ commenced operating. In the immediate vicinity of Omiš, the then-largest industrial plant of the Cetina River region, the „Le Dalmatienne“ factory for the production of carbides and cyanamide in Dugi Rat, continued its pre-war development. By the late 1940s it abandoned its French name and, until the disintegration of Yugoslavia, changed its course of production several times, gradually committing to the production of ferroalloys and electrometrics. At the turn of the1970s and1980s, the shoe factory in Šestanovac, which was founded by transformation of a former shoemakers' union, started its stronger development. Apart from 4 small coal lignite mines, industry was basically non-existent in the upper part of the Cetina River flow immediately after World War II, and included only the construction material factory „Banić“. The spinning and threading factory „Dalmatinka“ in Sinj, which would become the largest Cetina factory, as well as the factory for plastic processing „Cetinka“ in Trilj enabled the development of this part of the Cetina region. Additionally, by the end of the 1950s, the factory for the exploitation of plaster, marble and stone „Sadra“ was founded near Sinj, and the textile factory „Vrličanka“ opened a decade later, but soon after halted its production.
In the first post- war years, the destroyed factory plants were renovated and connected to existing electric cables in order to secure minimal operating conditions. In the 1950s, the replacement of worn-out factory plants was considered so that the factories in the future could increase the production volume and the number of employees. The main part of the reconstruction of the Cetina River factories was implemented during the 1960s which, with the increase of production volume, gradually began to lead to the elimination of unprofitable job positions. The factories tried to compensate for the decreased need for labour during the 1960s and 1970s by founding dislocated facilities in villages, establishing closer cooperation with local centres for secondary education and through mergers with other similar factories. In the second half of the 1970s, the largest number of factories in the Cetina River region was divided into larger number of smaller production units, but only a smaller number of these factories successfully adapted to the great economic crisis which, during the 1980s, shook the former state. The industrial factories mainly influenced the development of urban areas where they were founded, thus contributing to the increase of the urban population. With the construction of a larger number of worker's units, they participated in other communal activities of the towns in the Cetina region by helping cultural and sports organisations in their surroundings. In socialist Yugoslavia, crafts were constantly neglected by the political structures of their day, which resulted in a decrease in their productivity. Hence, some of the craftsmen from the Cetina River region never registered their shops or employees and performed crafts activities in their shops mostly after they finished a shift in the factory.
The tertiary economic sector consisted of trade, hospitality and tourism. Whereas hospitality and trade in both parts of the Cetina River flow had similar development, one characterised by a dichotomy between private and social initiatives, tourist activity recorded a far better development on the coast, mainly in Omiš. Trade activity within the social sector in the upper part of the Cetina River flow was performed by trading company „Konkurent“ in Sinj and the company „Vojan“ in the wider Omiš area since the mid-1950s. Their domination was endangered by the agricultural unions that had remained, but also private traders. The hospitality industry in Omiš was mainly connected to tourism where as, in the hinterland, private hospitality service providers (particularly restaurant owners) achieved significant development, particularly beginning with the mid-1960s. Since the mid-1950s, the tourist offer of Omiš has presupposed the renovation of existing hotel complexes, yearly work on renovating the town and opening of a larger number of catering establishments, as well as the construction of the motor camps Ribnjak and Ruskamen. Nevertheless, private accommodation owners offering accommodation in their own private apartments near the sea gained the most profit. Omiš mostly interested foreign tourists only as a transit stop, and the town gained the highest profit from this activity in the first half of the 1980s. The tourist offer in the upper part of the Cetina River flow in the second half of the 20th century was almost non-existent. The healthcare system of the Cetina River region started its significant development in the mid-1960s, when it was mostly organised through the health centres in Sinj and Omiš. |
