Abstract | U zaključku ovog rada možemo navesti kako su se filozofska poimanja pojmova biti i bitka kroz povijest mijenjala, nadopunjavala, preoblikovala i produbljivala, ali ipak, usprkos tome i dalje se mogu izdvojiti neke karakteristike zajedničke svim tim poimanjima. Te zajedničke karakteristike, odnosno temeljna obilježja pojmova biti i bitka koja su se kroz povijest iskristalizirala i kao temeljna ostala nepromijenjena od antike do danas su: jedinstvenost bitka (bitak je jedan i sveobuhvatan), neuzrokovanost bitka (nije uzrokovan niti ima početak), također je nepropadljiv i neuništiv (što znači da je vječan). Iz toga proizlazi da bitak naprosto samo jest, a sve što nije bitak jednostavno nije. Unutar takvog bitka nema nikakvog diskontinuiteta niti ima podijeljenosti što znači da takav bitak unutar svog pojma sadržava i bit. Takvu karakterizaciju bitak je zadobio još u vremenu antike kada Parmenid postavlja temeljna određenja bitka koja se svode na to da je bitak jedno, da je nepromjenjiv, te da sve što nije bitak, nije. To je rezultiralo nastankom dualističkog poimanja svijeta, odnosno nastankom teza o postojanju osjetilnog svijeta koji se definiran kao zbiljski nepostojeći svijet, te o postojanju nadosjetilnog svijeta koji se definira kao zbiljski postojeći. Tu tezu usvaja i najuspješnije razrađuje Platon koji na njenim temeljima izgrađuje vlastitu ontologiju ideja u kojoj ideje predstavljaju zbiljski postojeći svijet. Platonov bitak je jednak Parmenidovom s nadopunom da Platonov bitak može biti mišljevina, to jest može biti u umu. Naposljetku, zbog određenih manjkavosti Platonove ontologije koja kao takva, manjkava, ne uspijeva objasniti ni pojmiti zbiljnost bitka ili uopće sagraditi sustav koji objašnjava konkretnu povezanost svijeta ideja i kontingentnog svijeta, Platon iznosi tvrdnje o transcendentnosti bitka i poradi toga o njegovoj nespoznatljivosti. Potom uvodi pojam Dobra koje služi kao most između kontingentnog svijeta i bitka, te Dobro, pošto je Dobro, iz svoje dobrote stvara svijet. Platon tako uspijeva, donekle, zakoračiti u transcendentnost bitka. Njegov nauk dalje razrađuje novoplatonist Plotin koji još pomnije razrađuje tezu o Dobru, odnosno, on poistovjećuje pojam Dobra s pojmom Jednog. Plotinovo Jedno dijeli sve do sada spomenute karakteristike bitka, ali uz to, Plotin tvrdi kako je upravo transcendentnost ključna karakteristika Jednog, jer upravo zbog svoje transcendentnosti Jedno nije biće. Pošto Jedno nije biće ono može ostvariti jedinstvenost, a sva ostala bića (kontingentna i misaona) su množnost i kao takva su drugotna. Nadalje, kod Aristotela vidimo da su zbiljski postojeća bivstva zapravo ’’ono što jest’’, a zbiljnost je prema tome posložena u slojeve koji se dijele na slojeve supstancije i akcidenata. Prema tome, zbilja koja je drugotna, ’’prilagođava’’ se biti, a bit je za Aristotela isto što i biće, s dodatkom da je
31
samo bit pojmljiva kao mišljevina. Tu dolazi do problema stvaranja jer Aristotel ne uspijeva objasniti stvaranje bića već tu problematiku pokušava obraditi kroz promjenjivost već postojeće, vječne materije. Averroes na istu problematiku stvaranja pokušava odgovoriti ponovnim uvođenjem apsolutnog bitka. Po bitku tako jedinka zadobiva vlastito bivstvo zbog kojeg zbiljski postoji upravo kao to što ona jest, a uvijek jest nešto jedno, inače ne bi mogla biti. To jedno je prema Averroesu bitak jedinke i po toj jednosti ona jest bivajuća, dakle to joj je ujedno i bit. U tu nišu ulazi i Siger od Brabanta koji najviše promišlja o prigodbenosti postojanja. Razvija teze o biću čija je bit istovjetna njegovu vlastitu postojanju. To je biće aktualno, a sve što ne posjeduje takvu bit samo je moguće. Dakle, bit kontingentnih bića shvaćena je kao mogućnost u odnosu na postojanje, to jest, u odnosu na puninu bitka. Tu istu nit o postojanju također raspliće kršćanski skolastičar sv. Toma Akvinski. On također smatra da je biće postojanje, bez obzira bilo ono tvarno, netvarno ili jedinstveno (Bog). Tvrdi da postojanje koje vidimo u svijetu jest zapravo postojanje u biti, ali joj zbiljski ne pripada. Postojanje koje pripada biti je Božje postojanje. Sv. Toma Akvinski tako organizira svoj ontološki sustav na način da je bit konstitutivni uzrok bića, bilo tvarnih ili netvarnih, te da bit bića zapravo igra ulogu supstancije. Takva bit prima bitak, a rezultat tog sjedinjenja je bitak u punini, odnosno čin postojanja. Biće kojem su bit i bitak istovjetni, to jest, kojem je čin postojanja istovjetan vlastitoj supstanciji je Bog, te je on kao takav Čisti čin postojanja. Takva definicija Čistog čina postojanja pokazala se kao vrhunac filozofske misli u poimanju biti i bitka. S druge strane, dolazimo do Avicene koji suprotstavlja bit i postojanje. Bit dijeli na čistu bit, bit u bićima i na bit u umu. Čista bit je u neutralnom odnosu prema pojedinačnom i univerzalnom što rezultira njenom univerzalnošću u umu, a pojedinošću u stvarima. Pošto je neutralna nema postojanje, pa joj se postojanje pridodaje kao prigodak. Avicenna također prihvaća uvriježenu definiciju bitka koja tvrdi da bitak nužno sadrži postojanje, pa zaključuje da prema tome, bitak nema bit, inače bi zanijekao cjelovitost i jedinstvenost bitka. Zato bit, koja je istovjetna bitku, jest Nužni bitak, odnosno Bog. Jedino Božja bit uključuje bitak, iako bi prema Aviceni pravilnije bilo reći da Nužni bitak nema bit jer se nama čemu pridodati bitak, već on jednostavno jest, a sve ostalo je mogućnost. Ipak, postojanje definirano kao prigodak biti treba pravilnije shvatiti kao svojstvo, što znači, ako je bit supstancija, postojanje je svojstvo koje se u određenom stupnju ostvaruje. Podmet bez svog svojstva ne može postojati, pa mu po naravi ono prethodi, što je slučaj svugdje osim kod Boga. Suprotivno Aviceni, za Suareza je bit temelj postojanja. Za njega konkretno biće ima stvarnu bit i odjelovljeno postojanje. Stvarna bit čini biće mogućim, a odjelovljeno postojanje, zajedno sa mogućnošću, čini zbiljski postojeće biće. Suarez tvrdi da su moguće i zbiljsko biće zapravo isto biće ovisno o tome gdje
32
se nalaze, u umu ili u konkretnom svijetu. Tako se za Suareza bit ozbiljuje kroz sposobnost postojanja. Naposljetku, dolazimo do Christiana Wolffa koji utemeljuje bezteološku ontologiju. U njoj prvenstveno suprotstavlja pojmove mogućeg i nemogućeg. Ono što je moguće za njega je biće odvojeno od postojanja, a u toj mogućnosti on pronalazi temelj bića. Temelj bića tako definira kao odsutnost svake proturječnosti unutar mogućnosti bića da postoji, ali shvaća da sama mogućnost nije dovoljna za postojanje. Tada uvodi tezu da je za postojanje potreban i dostatan razlog postojanja. Postojanje se tako definira kao dopuna mogućnosti ili još važnije, kao modus biti, jer biće i bit su jedno, a dostatan razlog njihova postojanja mora biti nužan. To Wolffa dovodi do Nužnog bića koje je samo taj dostatni razlog vlastita postojanja, a samo postojanje je dostatan razlog postojanja biti Nužnog bića. Ta bit, koja je tako definirana je zapravo bitak, te po Nužnom biću uopće mogu postojati sva ostala bića. Dakle, na kraju možemo zaključiti kako se bitak najtemeljnije shvaćao kao Jedno, objedinjujući u sebi i vlastitu bit, dok u kasnijim razdobljima razvojem filozofske misli dolazi do poistovjećivanja bitka i bivstva u pojmu bića. Zatim nastaju teze o biću čija je bit istovjetna vlastitu postojanju, a to biće je Bog. Potom slijedi još dublji razvoj takvog nauka u kojem dolazi do poistovjećivanja bića i postojanja, odnosno do dovođenja bitka u sami temelj postojanja. Taj nauk postaje vrhunac metafizike bitka. Nakon toga, razvoj misli ide u smjeru suprotstavljanja biti i postojanja, a zatim se razvija u smjeru poistovjećivanja biti s temeljem postojanja, te se na posljetku, korištenjem metoda bezteološke ontologije, ponovno dolazi do već dostignutih zaključaka o postojanju Nužnog bića, koje je samo vlastiti Bitak. |
Abstract (english) | In this graduate thesis, the topic which will be discussed is ,,The Intellection of essence and being.“ The main author whose literature was used during writing of this graduate thesis is Étienne Gilson, and his book ,,Being and essence.“ He was a French philosopher who was born on 13 of June 1884, and died 19 September 1978. Also he was a historian of philosophy and a scholar of medieval philosophy, which made it possible to meaningfully merge his original thought with the tradition of Greek and medieval philosophy. Also, few other important authors and their literature was used as well, for example: Aristotle, Plato, st. Thomas Aquinas, Avicenna, Averroes and others. Furthermore, another author that we will refer to is Hrvoje Relja, a university professor in Split. We will refer to his books called ,,Thomistic Philosophy“ Volume 1., and Volume 2. Moreover, this paper explains the intellection of essence and being through history of philosophy, and highlights the complexity of most commonly used terminology regarding this topic. Furthermore, it shows development of basic metaphysical ideas and terms, such as: being, essence, Being, One, Absolute, existence, Necessary being etc. This paper starts with explaining intellection of essence and being in antique philosophy, explaining Parmenides’s, Plato’s, Aristotle’s and Plotin’s philosophy. And than discusses topics of medieval philosophy, from Avicenna, Averroes, st. Thomas Aquinas and Siger of Brabantus. After that we discuss renaissance and humanism author Francisco Suarez. Consequently, our discussion ends almost in modern philosophy, just before the appearance of Kant, with author Christian Wolff. During this long period of approximately two thousand two hundred years, which we described in this paper, metaphysics reaches its peak in st. Thomas Aquinas’s philosophy, because in his philosophy the being is brought together in the closest relationship with existence than ever before, and even after. In that philosophy being is a sole fundament of existence. To conclude, this graduate thesis also discusses basic terms of metaphysics and widely spread language and translation problems which occur when discussing terms of essence and being. |