Čovjek se počeo likovno izražavati još u prapovijesno doba. Iako su to bili skromni prikazi s oskudnim bojama u spiljama u kojima je živio, upravo mu je taj likovni prikaz pomogao da shvati i razumije svijet koji ga okružuje. Rani motivi likovnog izričaja obuhvaćali su prizore iz lova i životinje. Čovjek je slikao u ležećem položaju i boju, koju je nalazio u prirodi, nanosio je prstima i kistovima napravljenima od životinje dlake. U starom se vijeku razvija bogat likovni izričaj u kontekstu oslikavanja nadgrobnih spomenika i grobnica, uglavnom sa sakralnim motivima na području Egipta i Mezopotamije. S druge strane, narodi Krete i Mikene inspiraciju i motive crpe iz svakodnevnog života, lova, ribolova i prirode. U antici dominira skulptura te oslikavanje vaza. Počinju se češće pojavljivati motivi glazbe, plesa, gozbe i igre. Isto tako, naglasak je na raskošnim i bogatim mozaicima, freskama te intarzijama. Na području Europe, nakon antičke, javlja se ranokršćanska umjetnost s centralnim sakralnim motivima i simbolikom spasenja. U Bizantu se u crkvama i palačama počinje učestalije koristiti mozaik kao oda moći, slavi i ljepoti. U srednjovjekovnoj umjetnosti najzastupljenije slikarske tehnike jesu: freska, mozaik, vitraj i tapiserija. Kao odgovor na religijsku dominaciju u srednjovjekovnoj Europi javlja se renesansa, politički, kulturni i umjetnički pokret. Pronalazeći svoju inspiraciju u antici, pokušava preporoditi umjetnost i društvo. Ponovno se javljaju svjetovni motivi; traži se trodimenzionalnost i dubina prostora, javlja se težnja prema realizmu, umjesto tempere, započinje era korištenja uljanih boja. Kao odgovor na dominaciju Crkve javlja se barok, koji simpatizira sve ono što je neobično i čudno. Javlja se karakterističan odnos svijetla i sjene (chiaro-oscuro) i dijagonalna kompozicija, a od slikarskih tehnika koriste se najviše ulje na platnu i drvu te freske i zidne slike. Nakon baroka, od 19. stoljeća nadalje likovni izričaj postaje razvijaju se u mnogo različitih pravaca što je rezultirali desecima novih likovnih pravaca i pokreta. U 19. stoljeću likovni pravci koji su najviše zaživjeli jesu klasicizam, romantizam, realizam, impresionizam, poentilizam, divizionizam te secesija, dok u 20. stoljeću dolazi do pojave fovizma, ekspresionizma, kubizama, futurizma, avangarde, neoplasticizma, nadrealizma i mnogih drugih koji se ne fokusiraju na jednu slikarsku tehniku, već dolazi do eksperimentiranja s različitim tehnikama i materijalima.