Abstract | U disertaciji se prostorno planiranje u Hrvatskoj od 1955. do 1975. godine razmatra kao
istovremena sinteza različitih disciplinarnih diskursa te način na koji država teritorijalizira
vlastitu razvojnu politiku. Istraživanje je uspostavljeno kroz analizu prevladavajućih prostornoplanerskih
diskursa i praksi te analizu administrativne, društvene i političke artikulacije
državnoga teritorija. Uz opsežan pregled sekundarnih izvora i referentne literature, u fokusu je
istraživanje sačuvane arhivske građe Urbanističkog instituta Hrvatske (UIH) te, manjim
dijelom, Urbanističkog zavoda Dalmacije. Organizaciju državnog teritorija i pojedine vidove
hrvatskih prostorno-planerskih praksi, izvedene iz prostorno-planerske dokumentacije i drugih
izvora, autor teorijski interpretira kroz radove francuskog teoretičara prostora Henrija
Lefebvrea (1901. - 1991.) te srodnih suvremenih teoretičara prostora i urbanizacije.
Disertacija je strukturirana u šest poglavlja. Prvo poglavlje uvodi u temu, hipotezu i
metodologiju istraživanja te poslijeratni međunarodni urbanistički i prostorno-planerski
kontekst.
Drugo se poglavlje bavi modelima teritorijalizacije državne politike koji se temelje na
komunalnim i ekonomskim reformama. Iz takvoga razmatranja proizlazi periodizacija
teritorijalne organizacije: lokacijska regionalizacija (1945. - 1955.), kotarska regionalizacija
(1955. - 1965.) i međukomunalna regionalizacija (1965. - 1975.). Ova periodizacija predstavlja
povijesni okvir istraživanja.
U trećem poglavlju navedena regionalizacija je teorijski sagledana iz perspektive Lefebvreove
teorije proizvodnje prostora, njegove kritike države, kritike strukturalizma i tehnokracije, kao i
njegovih djela vezanih za koncepte dijalektike centraliteta, arhitekture užitka i kolektivnoga
luksuza. Dok se prva skupina teorijskih koncepata odnosi na interpretaciju državnoga modela
teritorijalne organizacije, druga skupina se odnosi i na pojedine pojave i karakteristike hrvatskih
prostorno-planerskih praksi poput planiranja jadranske obale.
U četvrtome poglavlju analiziran je razvoj prostornog planiranja u Hrvatskoj i to kroz tri
razdoblja (prijelazno, formativno i diskurzivno) koja kronološki prate već utvrđenu
268
periodizaciju teritorijalne organizacije. Unutar ovog poglavlja obrađene su studije pojedinih
prostornih planova čijom su analizom prostorno-planerske prakse i diskursi dovedeni u odnos
s političkim i društvenim zbivanjima, ali i međunarodnim prostorno-planerskim praksama.
Peto poglavlje donosi korpus u kojem je obrađeno devet regionalnih i jedan republički prostorni
plan, što predstavlja ukupan broj prostornih planova te vrste izrađenih u Hrvatskoj između
1955. i 1975. godine. Planovi su sadržajno opisani kroz osam ujednačenih kategorija
(organizacija, prostorni obuhvat, metodologija, ciljevi, koncepcija, provedba, vezani planovi i
grafički prilozi), što omogućuje usporedbu i cjelovit pregled hrvatskih prostorno-planerskih
pristupa na kraju ovoga poglavlja.
Zaključno, šesto poglavlje donosi pregled novih uvida u ideološku i političku određenost
državnoga prostora i s njime povezan razvoj prostornoga planiranja u Hrvatskoj, djelovanje
pojedinih planera važnih za osnivanje discipline, kao i teorijski okvir kroz koji se prostor i
prostorno-planerske prakse interpretiraju. Autor smatra da ti uvidi predstavljaju nužna polazišta
budućih povijesnih i teorijskih istraživanja te kritičkih razmatranja kontinuiteta i diskontinuiteta
u razvoju nacionalnoga prostora i prostorno-planerske discipline. |
Abstract (english) | Physical planning in Croatia between 1955 and 1975 and Lefebvre’s theory of the
production of space
In this doctoral dissertation, the author analyzed physical planning in Croatia from 1955 to
1975, by bringing together different disciplinary discourses and the model of spatialization of
state politics. The research was based on the simultaneous analysis of the prevailing physical
planning discourses and practices, and the administrative, social, and political articulation of
the state territory. Alongside the extensive review of secondary sources and reference literature,
the author focused on the research of archival resources of the Urban Planning Institute of
Croatia and the Urban Planning Institute of Dalmatia. The organization of the state territory and
certain aspects of Croatian physical planning were theoretically framed through the work of the
French theorist Henri Lefebvre (1901-1991) and related contemporary spatial and urbanization
theorists.
The dissertation is structured in six chapters. The first chapter introduced the theme, hypothesis,
research methodology and provided international context to postwar urban and physical
planning practices.
The second chapter examined the models of territorial organization based on communal and
economic reforms. The periodization of the territorial organization is as follows: locational
regionalization (1945-1955), district regionalization (1955-1965), and inter-communal
regionalization (1965-1975). This periodization represents the historical framework of the
research.
In the third chapter, each period was theoretically observed from the perspective of Lefebvre's
theory of the production of space, his critique of the state, structuralism, and technocracy; as
well as his concepts of the dialectics of centrality, the architecture of pleasure and collective
luxury. While the former concepts refer to the theoretical framing of the state mode of the
territorial production, the latter concepts also pertain to certain phenomena of Croatian urban
and physical planning practices, such as the physical planning of the Adriatic coast.
270
In the fourth chapter, the author discussed the initial formation and development of the planning
discipline in Croatia, organized in three periods which chronologically correspond to the
abovementioned historical periodization: transitional period (1945-1955), formational period
(1955-1965) and discursive period (1965-1975). Herein, the author also brought specific
planning practices and discourses (technocratic, scientific, social, and ecological) into relation
with the broader Yugoslav socio-political context and international urban and physical planning
tendencies.
The fifth chapter outlined nine regional plans and one national physical plan, which is the total
number of this type of physical plans produced in Croatia between 1955 and 1975. The content
of each plan was structured and presented in eight categories: organization, spatial coverage,
methodology, goals, conception, implementation, related urban plans and graphic materials.
This structure provided an overview of the Croatian physical planning practices in the given
period and enabled the comparison of the plans.
In conclusion, the sixth chapter provides a summary of the insights into the ideological and
political formation of the state space, as well as the associated physical planning practices in
Croatia. The chapter casted light on the work of several individual planners’ contribution to the
disciplinary foundations. The author believes that these insights can be a starting point for the
future theoretical and historical research and critical reflection on the continuity and
discontinuity in the development of the national territory and physical planning discipline. |