Abstract | Military architecture, which emerged in the Eastern Adriatic as an active battlefield between the 1460s and 1660s, was a revitalised response to the invention and use of firearms. At the same time, texts on military architecture became increasingly popular in Europe. This research focuses on the circulation, adaptation, and use of theoretical and practical fortification knowledge in the Eastern Adriatic under the Republics of Venice and Ragusa. It compares the formal characteristics of buildings, archival material, and treatises, and it also includes a terminological analysis of the sources, considering innovative technical terms as one of the main means of disseminating and applying knowledge. The first hypothesis suggests that Early Modern fortification architecture in the Eastern Adriatic depended on speculative designs by influential military experts. Unsubstantiated theories led to experimental and non-functional structures, marking a crucial point in the history of Eastern Adriatic fortifications. Moreover, in the perpetual state of war, the Eastern Adriatic fortifications directly witnessed changes in fortification science and served as a testing ground that validated hypotheses and shaped new theoretical solutions through practical experience. The third hypothesis proposes that the formulation of Croatian fortification terminology is rooted in insights from Early Modern military architecture, mainly influenced by Italian terminology. The comparison of theoretical instructions in treatises with architectural designs by Michelozzi in Dubrovnik, the Sanmicheli family workshop in Zadar, Giangirolamo Sanmicheli's fortress of St. Nicholas, and De Ville's project in Pula showed that the Eastern Adriatic fortifications directly reflected changes in fortification science. In the case of Zadar, new theoretical solutions were combined with practical changes. Giangirolamo's and De Ville's fortifications were interpreted as experimental structures. The example of Dubrovnik and the case study of besieged fortresses in Šibenik and Split were proven examples of the harmonisation of theory and practice. |
Abstract (italian) | L’architettura militare creata sulla costa orientale dell’Adriatico come area di combattimento attiva tra il 1460 e il 1660 rappresentò una risposta rivitalizzata all’invenzione e all’uso delle armi da fuoco. Allo stesso tempo, l’Europa registra anche la crescente popolarità di testi teorici, sia istruzioni pratiche che manuali standardizzati sulla costruzione, trattati. Questa ricerca si concentra sulla circolazione, l’adattamento e l’uso delle conoscenze teoriche e pratiche sulle fortificazioni sulla costa orientale dell’Adriatico sotto le repubbliche di Venezia e Ragusa nel periodo citato. Si propone un confronto tra trattati, materiale d’archivio sulla costruzione e manutenzione delle fortificazioni prescelte e le loro caratteristiche formali. Inoltre, la ricerca comprenderà anche un’analisi terminologica, assumendo che il linguaggio e il materiale pittorico costituissero il principale mezzo di flusso e acquisizione delle conoscenze sull’architettura militare. |
Abstract (croatian) | Napredak, protok i usvajanje znanja o vojnoj arhitekturi istražuju se u kontekstu vojne teorije i prakse između 1460-ih i 1660-ih godina na dijelu obalnoga teritorija današnje Republike Hrvatske koji je tijekom toga razdoblja bio u sastavu Mletačke i Dubrovačke Republike. U navedenome su vremenskom okviru neprestani ratovi uzrokovali učestalu promjenu granica čineći istraživani teritorij pogodnim za proučavanje razvoja vojne arhitekture. Usto s obzirom na to da je riječ o razdoblju kada se umijeće ratovanja izdvaja kao zasebna znanost, naročito zahvaljujući unapređenju balistike i geometrije te ratne strategije i arhitekture, postavlja se pitanje kako je protjecalo znanje o modernim načelima fortificiranja na području na kojemu je bilo najpotrebnije, ali i kako mu se prilagodilo. U ovome je istraživanju izdvojeno pet studija slučaja. Obilježili su ih događaji značajni za povijest vojne arhitekture istočnoga Jadrana i Europe, poput boravka proslavljenih vojnih arhitekata i inženjera ili vođenja odlučujućih bitaka protiv osmanske vojske koje su odredile daljnji tijek ratova i uspostavu granica. Uz sačuvane je primjere arhitektonske obrambene baštine glavni izvor istraživanja bila pisana riječ čineći pritom svojevrsni korpus, od izvješća političkih tijela i dužnosnika, službenih nadzornih izvješća vojnih stručnjaka i autora projekata do traktata, to jest stručne literature o fortifikacijskoj arhitekturi. Istraživanjem se pisanih izvora prvenstveno htjelo propitati usvajanje i optjecaj novih znanja i vještina na istočnome Jadranu, ali i ukazati na ključnu ulogu nekolicine različitih jezika i njihova stručnog nazivlja u tim procesima kroz sve veću potrebu bilježenja podataka o vojnim i fortifikacijskim temama. Rastući se interes za balistiku i vojnu arhitekturu u traktatima potvrdio neprestanim ispitivanjima tradicionalnih i postojećih modela fortifikacija, ali i predlaganjem novih. Stoga se razmatralo moguće uključivanje vojne arhitekture istočnoga Jadrana u ranonovovjekovnu traktatistiku, s obzirom na to da su zauzimale poseban položaj na graničnome prostoru nekoliko zemalja. Osim toga su autori traktata poput Bonaiuta Lorinia, Francesca Tensinia i Antoinea de Villea izravno sudjelovali u odlukama o utvrđivanju istočnoga Jadrana i bilo je potrebno propitati njihove teorijske pristupe, ali i prijedloge i odluke za odabrane studije slučaja. Uzme li se pritom u obzir i prisutnost prijašnje generacije istaknutih arhitekata poput Michelozza Michelozzia i radionice obitelji Sanmicheli, njihova su rješenja dalekosežno utjecala na prihvaćanje novih znanja o vojnoj arhitekturi, ali i širenje fortifikacijskoga nazivlja krajem petnaestoga stoljeća i u prvoj polovini šesnaestoga stoljeća. U drugoj je polovini petnaestoga stoljeća fortifikacijske forme prvenstveno određivala sposobnost odupiranja napadačkome topništvu. No tijekom šesnaestoga je stoljeća novi pristup ignorirao otpor i naglasio potrebu bočne paljbe koja je jedina omogućavala obranu. Stoga je cilj vojne prakse bio provesti spoznaje i opravdanja postojećih teorija. Smatralo se da jednom kada se usustavio model bočne vatre koji se prihvatio kao teorijska norma, praksa više nije imala utjecaja i nije mogla promijeniti opći teorijski okvir. No istraživanje je istočnojadranske vojne arhitekture ukazalo da je praksa imala utjecaj u poboljšanju teorijskih načela novim eksperimentalnim rješenjima. Iako praksa nije mogla stvoriti nove principe projektiranja fortifikacija, mogla je projektirati nova rješenja sa zadanim principima. Stoga se izdvajaju dvije hipoteze o odnosu teorije i prakse na istočnome Jadranu. Prvo, vojna arhitektura ranonovovjekovnoga istočnog Jadranu ovisila je o hipotetskim prijedlozima utjecajnih vojnih stručnjaka. Ako njihove teorije nisu mogle biti dokazane, navedene su fortifikacije napuštene kao primjeri neuspjelih eksperimenata i nefunkcionalne strukture. Drugo, istočnojadranska je vojna arhitektura, obilježena neprestanom ratnom opasnosti, izravno svjedočila promjenama u uznapredovanoj vojnoj znanosti. Fortifikacije se mogu istražiti kao poligoni za potvrđivanje hipoteza vojnih stručnjaka, pritom definirajući nove teorijske principe usavršene novim rješenjima u praksi. Prva studija slučaja istražuje promjene nastale dolaskom Michelozza Michelozzia 1460-ih godina u Dubrovnik i njegovim projektom modernizacije gradskih zidina. Michelozzi je morao zadržati dotadašnje srednjovjekovne zidine, ali je pritom osmislio projekt novoga sustava. Na taj je način omogućio istovremenu zaštitu i od hladnoga i vatrenoga oružja i povezao sustav obrane. Također je njegov projekt ljevkastih kazamata omogućio pravilno i brzo odvođenje dima. Projekt Minčete slijedio je onodobna načela fortificiranja, kako je ubrzo propisao i Francesco di Giorgio Martini. Michelozzi se prilagodio postojećoj strukturi gradskih zidina, usavršivši je radi zaštite od vatrenoga oružja. No zanemario je opasnost okolnih uzvisina oko grada i njegovih glavnih obrambenih točaka. Pitanje uzvisina već se krajem petnaestoga stoljeća ukazalo kao jedan od ključnih problema dobro promišljene obrane gradova. Druga je studija slučaja eksperimentalni projekt zadarskih jugoistočnih gradskih zidina Michelea Sanmichelia tijekom 1530-ih godina. U Micheleovu je slučaju upitno može li se govoriti o oblikovanju standardiziranoga modela. Prije bi se radilo o prilagodbi postojećim nedostacima gradilišta. No iako je u početku bila riječ o hvaljenu projektu, ubrzo se ukazalo na njegove nedostatke o kojima svjedoče predstavljena izvješća političkih i vojnih lica Mletačke Republike. Iako bi se projekt Michelea Sanmichelia i njegove obiteljske radionice mogao ispitati kao primjer pokušaja i pogreške, radi se o završenome projektu prema ideji Sforze Pallavicina krajem 1560-ih i početkom 1570-ih godina. Stoga se može govoriti o procesu standardizacije fortifikacijskoga znanja. Početne su projektne pogreške ubrzo bile ispravljene, a na njih je ukazao i Giulio Savorgnano u desecima stranica o potrebnim poboljšanjima modela, gradnje, opreme i upravljanja zadarskim fortifikacijama. Za vojnu je povijest Zadra bio značajan vojni inženjer i traktatist Bonaiuto Lorini koji je 1580-ih radio na gradskim fortifikacijama i uvrstio ih u svoj traktat Delle fortificationi di Bonaiuto Lorini libri cinque iz 1596. godine. Uvrštavanje primjera istočnojadranske vojne arhitekture u traktat jednoga od najistaknutijih autoriteta vojne znanosti uključuje zadarske fortifikacije kao usporediv uzor u stručnu literaturu i ukazuje na njihov značaj u autorovu opusu. Pritom se omogućuje razumijevanje uloga vojnih stručnjaka koji su sudjelovali u utvrđivanju Zadra te su bili začetnici pojedinih modela, od obitelji Sanmicheli do Sforze Pallavicina i Bonaiuta Lorinia. Uključenje zadarskih fortifikacija i njihovih značajki u traktat Bonaiuta Lorinia omogućilo je njihovu dostupnost široj javnosti, naročito jer je autor oblikovao navedeni dio traktata kao fiktivnu raspravu dvojice vojnih stručnjaka. Širenje je tiskanih traktata omogućilo pojedincima izvan bliskih vojnih krugova upoznavanje i potencijalno raspravljanje i o zadarskim fortifikacijama. Zadarski je primjer, uz neobjavljeni rukopisni traktat Dubrovčanina potpisanoga kao Michielle Hraniaz iz 1617. godine, dosad jedini istaknuti primjer istočnojadranskih fortifikacija u vojnoj traktatistici. Ono što se 1540-ih godina smatralo inovativnim i iznimnim rješenjem vojne arhitekture za tridesetak je godina postalo neprimjereno i zastarjelo na primjeru šibenske Tvrđave Sv. Nikole. Riječ je o otočnoj obrambenoj građevini trokutnoga tlocrta nastaloj prema projektu Giangirolama Sanmichelia. Karakteristični su položaj i tlocrt ujedno bili i problematična i česta tema vojnih stručnjaka i traktatista pri projektiranju tvrđava. Stoga se ovaj jedinstven i značajan primjer istočnoga Jadrana istražuje usporednom mnogobrojnih izvještaja iz druge polovine šesnaestoga stoljeća koji ukazuju na različita shvaćanja prihvatljivosti tvrđavnoga projekta i razumijevanje funkcionalnosti vojne arhitekture određene tipologije s uputstvima i preporukama iz traktatistike. Prijedlog određenih rješenja gradnje fortifikacija u traktatistici i njihova realizacija na istočnome Jadranu mogu se propitati i na pulskome primjeru. Naime vojni je inženjer Antoine de Ville početkom 1630-ih godina predstavio projekt za dvije tvrđave u Puli. Gradnja je otočne tvrđave zaustavljena na samome početku i nastavilo se s gradnjom tvrđave na brežuljku koja čini četvrtu studiju slučaja ove disertacije. De Ville je u svojemu traktatu, koji je prvi put objavljen 1629. godine, razmatrao različite položaje fortifikacija i pritom ih podijelio prema njihovu obliku na pravilne i nepravilne. Pravilne su fortifikacije imale jednake stranice i kutove, s pripadajućim jednakim bastionima na kutovima. Međutim u disertaciji se ukazalo na potrebu razmatranja funkcionalnosti tvrđave jer nikada nije bila dovršena, a u izvještajima su pronađeni dokazi o njezinoj neučinkovitosti. Stoga se propituje odnos početnoga projekta, procesa gradnje i neostvarenoga rješenja. Kandijski rat (1645.–1669.) jedan je od ratova koji su odredili raspodjelu istočnojadranskih područja i doveli do djelomična oslobađanja od osmanske vlasti. Posljednja studija slučaja predstavlja usporedbu dviju istočnojadranskih tvrđava izgrađenih tijekom ratne opasnosti koje su pritom morale odgovoriti na izazove opsada testirajući njihovu obrambenu funkciju. Riječ je o Tvrđavi Sv. Ivana u Šibeniku tijekom manjega napada 1646. i odlučujuće opsade 1647. godine i Tvrđavi Gripe u Splitu tijekom višestrukih napada 1657. godine. Obje su tvrđave zamišljene kao vanjski sustav obrane najugroženijih dijelova u blizini grada. Njihova se funkcionalnost i način opsade istražuju i u kontekstu tadašnje već razvijene vojne traktatistike i rješenja vođenja napada i obrane. Ovom se disertacijom istražuje i jedan od ključnih problema prilikom istraživanja vojne arhitekture – hrvatsko nazivlje – koje zasad nije sustavno organizirano, a nedoumice izaziva i pojavnost više naziva za isti element ili tip građevine. Također se nameće i pitanje neposredne komunikacije među sudionicima izgradnje fortifikacijskih objekata, na primjer kako su se sporazumijevali nadređeni i podređeni, tj. kako su komunicirali. Stoga je treća hipoteza da je uspostavljanje i usustavljivanje hrvatskoga fortifikacijskog nazivlja utemeljeno na teorijskim polazištima i praktičnim znanjima ranonovovjekovne vojne arhitekture pretežno talijanskoga fortifikacijskog nazivlja. Istraživanje se temeljilo na prvome istraživanju takve vrste iz 2019. godine koje se u disertaciji naziva prvom fazom. Obrada traktata ukazala je da su njihovi autori definirali i ukazivali na važnost novih naziva fortifikacijske arhitekture i njihovo pravilno definiranje i razumijevanje. Prisutnost brojnih političkih i vojnih dužnosnika na istočnoj obali Jadrana utjecala je na njihovo širenje i usvajanje. Istraživanje je omogućilo izdvajanje novoga francuskog korpusa kako bi se ispitale njihove potvrde u rječnicima i literaturi. Također su određeni daljnji razvojni stupnjevi u sveukupnome istraživanju hrvatskoga fortifikacijskog nazivlja. |