| Abstract | Baština je dio kulturnog procesa interesnog odabira elemenata prošlosti za sadašnje potrebe društva. Instrumentalizacija povijesti i procesi izbora među njezinim alternativama čine baštinu političkim diskursom. Načinom na koji se o baštini govori, kako je predstavljana u društvu i kako se njome upravlja definiraju ju kao diskurzivnu praksu. U suvremenim međunarodnim odnosima u kojima dominiraju nacionalne države baština je točka sukoba kulturnih nacionalizama i pripadajućeg autoriziranog
baštinskog diskursa (Smith, 2006) nastalog još u kolonijalnoj Europi, koji značenja baštine vidi u materijalnoj manifestaciji objektivizma i estitetske u službi nacionalnih interesa. Tako posjedovanje predmeta kulturne baštine postaje političko pitanje, te simbol materijalne moći, međunarodnog prestiža, ili sredstvo legitimacije i poboljšanja imidža u svijetu. Zahtjevi za povrat ili restituciju predmeta otuđenih kolonijalizmom, koji su sve učestaliji posljednjih godina u Europi i Americi vide se ili kao prijetnja
nacionalnoj državi ili kao mogućnost proširenja njezina utjecaja, dok je za novonastale države restitucija mogućnost za izgradnju naciju i njezinu afirmaciju u međunarodnom poretku. Sa druge strane kulturnog nacionalizma, nalazi se konkurentni pristup internacionalizma i diskurs međunarodne suradnje. Međunarodne organizacije kao što je UNESCO i transnacionalne povezivanje omogućili su nakon Drugog svjetskog rata postepeni otklon od nacionalizma, građenje veza između nacija za traženje rješenja za pitanja baštine kakva nikada ne bi bila moguća u bilateralnim odnosima tradicionalnog pristupa, te omogućila glas civilnih društava, posebnih zajednica, i drugih lokalnih kultura. Pristup internacionalizma otvara mogućnost za smanjivanje i transformaciju kulturnog nacionalizma, kao i za dekonstrukciju autoriziranog baštinskog diskursa prema uvažavanju različitih glasova o značenju baštine i njezinoj univerzalnoj vrijednosti. Akcije zajedničkih i putujućih izložbi, komunikacija i edukacija o zajedničkoj prošlosti, baština kao točka povezivanja, trajna i privremena restitucija predmeta, sve su učestalija praksa pristupa prošlosti za današnje potrebe i buduće generacije. |
| Abstract (english) | Heritage is a cultural process in which parts of history are being chosen to satisfy the present needs of society. The instrumentalization of the past and the processes of choosing between the alternatives generate heritage as a political discourse. The way it is debated, the way it is presented to society, and the way it is managed define it as a discursive practice. In contemporary international relations in which nation states dominate the heritage is a contested pray between different cultural nationalisms and its accompanying authorized heritage discourse (Smith, 2006), created in 19th century colonial Europe, which situates the meaning of heritage in its inherent objective and aesthetic value, in the service of
national interest of the state. Owning the objects of cultural heritage becomes a political question, the symbol of material wealth, international prestige, or a tool of legitimization, improving the image in the world. The restitution demands for objects taken during the colonial era, which are increasing in the last few years in Europe and America, are seen as either a threat to nation state or as an opportunity for spreading the influence abroad, while for newly established states it represents the possibility for a nation building and affirmation in international arena. On the other hand, the concurrent approach of internationalism and its discourse of international cooperation are undermining the cultural nationalisms
outlook. Following the Second World War, the international government organizations, such as UNESCO, gradually managed to develop a push against the first approach, to build connections between the nations for finding solutions for heritage issues, that would never be possible under the bilateral regime of traditional cultural nationalism, and to create a space for the voice of civil societies, communities, and local cultures. The international approach is opening up possibilities for decreasing and transforming the cultural nationalisms, and for deconstruction of authorized heritage discourse toward understanding and respecting different voices on heritage meanings and its universal value. Joint exhibitions, communication and education about shared past, heritage as a point of coming together, permanent, and temporary return of cultural artefacts are more and more getting momentum, as an approach towards history for present
needs and future generations. |
