| Abstract | Josip Stadler (1843-1918) hrvatski je teolog i filozof te prvi vrhbosanski nadbiskup. Doktorirao je filozofiju (1865) i teologiju (1869) u Rimu na današnjemu sveučilištu Gregoriana. Autor je priručnika Filosofija koji se sastoji od šest svezaka: Dijalektike (1904), Kritike ili noetike (1905), Opće metafisike ili ontologije (1907), Kosmologije (1909), Psihologije (1910) i Naravnoga bogoslovlja (1915). U ovome će radu biti govora o tome kako Stadler zamišlja ontologiju i s koje filozofsko-teološke pozicije nastupa. U uvodu se ukratko prikazuju Stadlerov život i djelovanje kao i njegov filozofsko-teološki opus. U glavnome dijelu rada najprije se iznosi kontekst u kojemu Stadler piše svoja filozofsko-teološko-pastoralna djela, nakon čega će se prijeći na sâmu Stadlerovu ontologiju. Stadler pripada neoskolastičkoj struji, koja nastaje polovicom 19. stoljeća, a koja je dodatan zamah doživjela objavom enciklikā Aeterni Patris (1879) i Pascendi dominici gregis (1907). U ovome se radu navode autori koji su bitno utjecali na Stadlerovu filozofsko-teološku poziciju prema ontologiji i filozofiji uopće (Toma Akvinski, Aristotel, Tongiorgi itd.) kao i autori koje u Općoj metafisici ili ontologiji kritizira (Kant, Hegel, Descartes itd.). Neke od tema Stadlerove Opće metafisike ili ontologije jesu: metafizika, biće, bistvo, egzistencija, prostor, vrijeme, supstancija, akcident, hipostaza, osoba, uzrok, materija, forma, savršenost itd. Nakon što se obradi Stadlerova ontologija, govorit će se o značaju Stadlerove ontologije i njegove filozofije u vremenu u kojemu Stadler djeluje kao i u našemu vremenu. U zaključku se ukratko iznose glavne teze ovoga rada i daje se svojevrsni rezime rada. |
| Abstract (english) | Josip Stadler (1843-1918) is a Croatian theologian, philosopher and the first Archbishop of Vrhbosna. He took his doctor's degree in philosophy (1865) and theology (1869) in Rome at the present-day Gregoriana University. He is the author of the manual Filosofija, which is comprised of six volumes: Dijalektika (1904), Kritika ili noetika (1905), Opća metafisika ili ontologija (1907), Kosmologija (1909), Psihologija (1910) and Naravno bogoslovlje (1915). In this thesis Stadler's conception of ontology and his philosophical-theological position will be treated. In the introduction, Stadler's life and work and his philosophical-theological opus are shortly presented. In the main part of the thesis the context of Stadler's philosophical-theological-pastoral works and the very Stadler's ontology will be analysed. Stadler belongs to neoscholasticism, which emerges in the middle of 19th century and develops more profoundly by publication of the encyclicals Aeterni Patris (1879) and Pascendi dominici gregis (1907). In the thesis authors that essentially influenced Stadler's philosophical-theological position in ontology and philosophy at all (Thomas Aquinas, Aristotle, Tongiorgi etc.) and authors who Stadler criticises in his Opća metafisika ili ontologija (Kant, Hegel, Descartes etc.) are mentioned. Some of the topics of Stadler's Opća metafisika ili ontologija: metaphysics, being (biće), essence, existence, space, time, substance, accident, hypostasis, person, cause, matter, form, perfection etc. After the Stadler's ontology is analysed, the significance of Stadler's ontology and his philosophy in his own time and in our days will be considered. In the conclusion main theses of the thesis are shortly exposed and a certain type of résumé is given. |
