Ljudski snovi oduvijek su bili predmet istraživanja različitih znanosti, no i zanimljiv motiv u različitim granama umjetnosti, posebice u književnosti. Početak rada o snovima u jednoj pripovijetci Dostoevskog posvećen je kratkom presjeku glavnih znanstvenih teorija vezanih uz „oniričko“. Zatim slijedi kratka analiza snova u okviru književnog djela, odnosno sna kao omiljenog književnog sredstva proznih pisaca. Glavna tema rada je poetika snova kod Fedora Mihajloviča Dostoevskog, na primjeru njegove pripovijetke San smiješnog čovjeka (Son smešnogo čeloveka). Pripovijetka je prvi put objavljena 1877. godine u travanjskom izdanju Piščevog dnevnika (Dnevnik pisatelja) te, iako naočigled kratka, u sebi sadrži gotovo sve glavne teme karakteristične za stvaralaštvo Dostoevskog, poput: života poslije smrti, traženja univerzalne „Istine“, „kriznog sna“, utopističke ideje „zemaljskog raja“ te mnogih drugih. Veliki ruski pisac poznat je po svome umijeću prikazivanja snova, a San smiješnog čovjeka izvrstan je predložak za proučavanje njegove poetike s obzirom na to da centralni dio pripovijetke čini upravo san koji preuzima glavnu ulogu u djelu te spašava glavnog junaka od samoubojstva. Posebna pažnja u radu posvećena je zanimljivom korištenju simbola u pripovijetci te načinu na koji Dostoevskij u njoj stvara „svijet snova“. S obzirom da većinu pripovijetke čini san glavnog junaka, prostorne i vremenske granice vrlo su nejasne i nerealne te, iz tog razloga, vrlo zanimljive za analizu.