Staroruska je književnost, od početaka primitka kršćanstva na ruskome tlu, tijesno povezana s religijom. Tekstovi su u najvećem broju bili didaktičkog ili propovjednog tipa, često religiozne tematike, čiji je junak je bio primjer dobrog ponašanja. Prevodili su se uglavnom grčki epovi koji su se rusificirali, od kojih se najznačajnijim prijevodnim djelom do XV. stoljeća smatra Aleksandrija. U 16. se stoljeću Rusija počinje ekonomski i kulturološki povezivati sa zapadnom Europom te započinje proces „europeizacije“. Rusko društvo pokazuje interes za umjetnošću i književnošću zapadne Europe te se prevode raznolika djela, poput latinskih zbornika Rimska djela i Veliko zrcalo, te mnogih pripovijesti poučne, ali i zabavne tematike. U 17. su stoljeću ruske veze s Europom još snažnije te rusko društvo slijedi trendove čitanja zabavne književnosti, osobito s ljubavnom tematikom, te se u Rusiji pojavljuje novi književni žanr – viteški roman! Ovaj se rad temelji na usporedbi određenih primjera prijevodne književnosti u Rusiji od 16. do 17. stoljeća, te se detaljnije obrađuju dva najpoznatija prijevodna viteška romana – Pripovijest o kraljeviću Bovi te Pripovijest o Petru zlatnih ključeva među kojima se ističu određene razlike u prevođenju, razradi likova, prostranstva i vremena s obzirom na vrijeme njegovog nastanka. Pripovijest o kraljeviću Bovi je najranija pripovijest zapadne Europe prevedena na ruski jezik, a njeni korijeni vuku iz srednjovjekovne Francuske. Priča o hrabrom vitezu Bovi je obišla cijelu Europu te je naposljetku s bjeloruskoga prevedena na ruski jezik. Ruski je prijevod znatno rusificiran, vjerojatno zbog slabijeg poznavanja tipičnih elemenata viteških romana ili lošije prevedenog predloška. U pripovijesti se isprepliću elementi bajke, poput raznih čarolija i nestvarnih mitoloških bića, s kršćanskim pravoslavnim motivima. Pripovijest se toliko približila junačkoj priči da je naposljetku ušla u korpus ruskoga folklora. S druge strane, Pripovijest o Petru zlatnih ključeva, prevedena krajem 17. stoljeća, odiše duhom izvornih viteških romana. U to je vrijeme rusko društvo već bilo dobro upoznato s Bovom, a prevoditelji s viteškim kodeksom te je ova pripovijest minimalno podvrgnuta rusifikaciji. Likovi su, u odnosu na Pripovijest o kraljeviću Bovi, razrađeniji, emocionalniji, ističe se njihova mudrost i pamet, te su emancipiraniji. Junak je rimokatolik pa se rusko društvo ponovno susreće s tradicijom rimokatoličke vjere, odnosno prevladavajućom vjerom zapadne Europe. U XVII. su stoljeću viteški romani bili vrlo popularni među svim društvenim slojevima, no recepcija se Pripovijesti o kraljeviću Bovi u vrijeme prosvjetiteljstva znatno promijenila pa se smatrala lošom književnošću koju su obrazovani slojevi izbjegavali. 33 Čovjek, prostranstvo i vrijeme u ovim su pripovijestima prikazani poprilično kaotično. Junaci se neprestano kreću, putuju u daleke zemlje, svijet postaje čudesnim, godine prolaze, a junaci se ne mijenjaju te im Bog neprestano pomaže u njihovim avanturama i nezgodama. Junaci još uvijek nisu „živi“, njihove svakodnevne geste i mimika se ne opisuju, no stilski se krajem XVII. stoljeća prijevodna književnost približava novovjekovnoj pripovjednoj književnosti.