Tema ovoga rada konstrukcija je ženskih likova u simbolističkim novelama Antuna Gustava Matoša. O liku žene u djelima Antuna Gustava Matoša pisano je u različitim kontekstima. Ovaj se rad temelji na književno-povijesnom stajalištu, tj. proučavanju konstrukcije ženskih likova u određenom književno-povijesnom razdoblju – u ovome slučaju razdoblju moderne i fin de siѐclea, pa je oblikovanje ženskih likova shvaćeno kao posljedica određene književne tehnike i posljedica oblikovanja moderne, a ne kao prikaz stvarnog položaja žene u društvu. Ženski likovi koji su analizirani u ovome radu jesu slijepa djevojka Izabela iz novele Cvijet s(a) raskršća, Flora/Cvijeta iz novele Balkon i Fanny iz novele Camao. Polazeći od takvog stajališta, u radu se prvotno prikazuju temeljne značajke razdoblja moderne u kojoj je Antun Gustav Matoš stvarao i na koji su način te karakteristike vidljive kod ženskih likova u odabranim novelama. Temeljna karakteristika simbolističkih novela Antuna Gustava Matoša, ali i razdoblja moderne u kojem one nastaju, neprestani je sukob svijeta sna i jave. Tako se kod svih triju ženskih likova u prvome planu ističe suprotstavljenost svijeta sna u kojem su ženski likovi odraz žudnje i svega idealnoga, i jave u kojoj ženski likovi predstavljaju simbole nepravednih koncepata moći i represije, patrijarhalnog poretka, institucije braka kao onog koji ograničava osobnu slobodu. Zbog toga sva tri ženska lika, unatoč svojoj idealnoj ljepoti, imaju određene mane (sljepoća, iskrivljene potpetice, bračni status) zbog kojih ih Matoš svodi na karikaturalni prikaz u kojem sva ta idila u dodiru sa stvarnošću nestaje. Osim karakteristika samog razdoblja, za analizu ženskih likova ključni su i tipovi ženskih likova koji su se razvijali kroz povijest naše književnosti, od femme fatale sve do femme fragile. Analiza je pokazala da se ženski lik u Matoševim prozama javlja kao motiv, simbol i figura oblikovana stilskim pluralizmom impresionističkih, simbolističkih i secesijskih postupaka u svim svojim ulogama i uzrastima (od djevojčice i djevojke do dame, frajle i zavodnice) (Oraić Tolić 2015c: s. v. žena). Na taj način Matoš pokazuje da je bilo koji način ukalupljivanja ženskih likova njegovih proza u tradicionalne tipove ženskih likova naše književnosti uzaludan. U radu su kroz analizu ženskih likova prikazana i Matoševa shvaćanja pojma literarnosti i umjetnosti općenito, ali i što je konstrukcijom ovakvih ženskih likova u simbolističkim novelama uspio postići.