Abstract | Prateći tradiciju urbane proze u hrvatskoj književnosti, u središtu ovog diplomskog rada je suvremena kratka proza ženskih autorica. Kao primjer predmeta istraživanja odabrane su zbirke priča autorica Ivane Bodrožić (100 % pamuk, 2014), Ivane Rogar (Tamno ogledalo, 2014) i Korane Serdarević (Nema se što učiniti, 2015). Cilj istraživanja bio je objasniti kako stan kao stambeni i životni prostor u gradu tvori iskustvo urbanog u ženskoj kratkoj prozi. Tako je deskriptivnom i eksplikativnom metodom analize te metodom klasifikacije ukupno obrađeno dvanaest reprezentativnih priča. Uzimajući kao teorijsko ishodište klasične i nove teorije urbane sociologije, s naglaskom na feminističku teoriju, rezultati su pokazali kako se žensko pismo i urbana proza sjedinjuju u stanu kao važnom i znakovitom mjestu radnje. Naime, mogu se izdvojiti tri glavne kategorije kojima se dokazuje kako je prostor stana na specifičan način povezan sa ženskim iskustvom. Tako se prva kategorija odnosi na dihotomiju javne i privatne sfere unutar zajedničkog životnog prostora, što uključuje potkategorije poput oblikovanja bračnih odnosa, reproduktivnog rada u kućanstvu, brige oko djece te problem obiteljskog nasilja. Nadalje, drugu kategoriju čini susret junakinja i drugih likova stanara sa strancima kao onima Drugim, kao s pojedincima od kojih se razlikuju životnim stilom, ili sa zajednicama koje na različit način predstavljaju manjine u društvu. Na kraju, treća kategorija sadrži ekonomsku dimenziju prema kojoj je vlastiti ili iznajmljen stan važan pokazatelj zrelosti, samostalnosti i financijske mogućnosti. S obzirom na nedostatnu raznovrsnost postojeće literature o urbanosti ženske proze, ovaj rad doprinosi interdisciplinarnim pristupom kojim se pokazuje jedan od mogućih načina rodne analize i interpretacije književnosti grada. |