Ovaj rad bavi se razvojem povijesne jezgre grada Pule nakon Drugog svjetskog rata, a detaljnije ulazi u problematiku praznih prostora i interpolacija. U prvom dijelu rada donosi se pregled povijesnog razvoja grada Pule od razdoblja antike do kraja talijanske uprave 1943. godine. Prikazan je razvoj svih slojeva koji čine urbano tkivo današnje povijesne jezgre. Osobit naglasak stavljen je na kronološki prikaz savezničkog bombardiranja 1944. i 1945. godine kao elementa koji je značajno izmijenio strukturu povijesne jezgre Pule. Bombardiranjem su bili uništeni najvitalniji dijelovi grada i brojna kulturna dobra. Nakon završetka rata daljnji razvoj povijesne jezgre odredili su politički i kulturološki problemi koji su onemogućili brzu i kvalitetnu urbanu obnovu grada. Sanacija oštećenja tekla je izuzetno sporo, izostala je ispravna valorizacija, a zbog mnogobrojnih pogrešnih odluka dodatno se degradirala povijesna jezgra. U radu je objašnjena svojevrsna ''politika rušenja'' u okviru koje su bile srušene i uklonjene mnogobrojne zgrade duž Rive i užeg centra povijesne jezgre. Ti su prostori potom pretvarani u parkovne površine čime se trajno narušila cjelovitost povijesne jezgre. Sredinom 1950-ih, uz Rivu i rubni dio povijesne jezgre, započelo se s realizacijom interpolacija koje su trebale popuniti pojedine praznine u gradskom tkivu nastale bombardiranjem. U radu je analizirano nekoliko odabranih interpolacija koje obuhvaćaju vremenski period od pedesetak godina za vrijeme kojeg su se izmijenile različite estetike, od funkcionalizma do postmoderne, a odabrane su s ciljem kako bi se prikazao kontinuitet razvoja tog prostora nakon razaranja.