Uvod: Prirodne katastrofe i u suvremenom svijetu imaju brojne i teške posljedice. U prosjeku, svaki dan u godini dogodi se jedna katastrofa te je godišnje katastrofama pogođeno oko 200 milijuna ljudi. Pojedinci i zajednice pogođeni katastrofama proživljavaju niz visoko stresnih i potencijalno traumatskih događaja te nagle i dugotrajne promjene u dotadašnjem načinu života. Prethodna istraživanja su pokazala kako katastrofe dovode do niza negativnih ishoda koji mogu uključivati specifične probleme mentalnog zdravlja; nespecifični distres, poput psihosomatskih tegoba; kronične poteškoće življenja, kao što su interpersonalni i financijski stres, gubitak psiholoških resursa; kao i poteškoće specifične za djecu i mlade, poput pretjerane zavisnosti, inkontinencije ili delinkvencije. Ove posljedice za neke pogođene mogu trajati i desetljećima nakon katastrofe. No, velik broj pogođenih osjeća tek minimalne ili prolazne posljedice katastrofa po mentalno zdravlje i psihološko dobrostanje. Stoga, važno je znati koji čimbenici pojedincima i zajednicama olakšavaju nošenje s posljedicama te kako se odvijaju procesi oporavka nakon katastrofa. Psihološka otpornost obično se definira kao dinamičan proces prilagodbe u uvjetima visokog rizika. Prema Teoriji očuvanja resursa, psihološki stres je rezultat prijetnje gubitka resursa, njihovog stvarnog gubitka ili nedostatka dobitka resursa po ulaganju resursa. Stoga, pozitivna prilagodba u uvjetima visokog rizika ovisit će o dinamičnim svojstvima resursa, njihovoj robusnosti (eng. robustness), nadomjestivosti (eng. redundancy) i brzini aktivacije (eng. rapidity). Resursi su robusni ako mogu izdržati nedaće bez da se iscrpe; nadomjestivi su ako su raznoliki te ako se nedostatak jednog resursa može nadopuniti drugim; a brzi su ako im se može brzo pristupiti i iskoristiti tijekom izloženosti rizicima. Istraživanje resursa, njihovog značaja za pozitivnu adaptaciju te njihovih osobina jedan je od presudnih zadataka u istraživanjima otpornosti. Prethodna istraživanja uglavnom su se bavila ispitivanjem resursa koji povećavaju vjerojatnost dobrog funkcioniranja nakon katastrofe, i to najčešće na razini pojedinca. Djeca, starije odrasle osobe, žene, pripadnici rasnih i etničkih manjina, osobe izložene prethodnim traumatskim događajima i snažnije izložene katastrofi izložene su većem riziku od negativnih posljedica. Nadalje, niz stabilnijih psiholoških osobina i osobina ličnosti pokazale su se povezane s razinom prilagodne nakon katastrofe, uključujući “otpornost ega”, neuroticizam, psihološku percepciju kontrole, samo-efikasnost, ruminiranje, samopoštovanje, kognitivna fleksibilnost, pozitivnu emocionalnost i ekstraverziju. Istraživanja resursa na višim razinama ekoloških sustava puno su rjeđa. Od kontekstualnih resursa, najviše istraživanja se bavilo ulogom percepcije socijalne podrške koja se pokazala kao snažan zaštitan faktor. Dosadašnja istraživanja otpornosti nakon katastrofa imaju nekoliko nedostataka. Iako se brojni istraživači slažu da je za otpornost nakon katastrofa važna i šira okolina, istraživanja resursa zajednice i dalje su rijetka. Fizička, ekonomska i socijalna okolina može pridonijeti ili otežati prilagodbu članova zajednice nakon katastrofe. Zatim, iako istraživanja pokazuju snažnu povezanost gubitka resursa i lošijih ishoda nakon katastrofa, malo se zna o procesima koji su povezani sa smanjivanjem ovog gubitka. Također, većina istraživanja posljedica katastrofa provodi se samo u jednoj vremenskoj točki, te samo u zajednici pogođenoj katastrofom, bez usporedbe sa sličnom, nepogođenom zajednicom. Iako istraživanja provedena samo na pogođenoj zajednici mogu pružiti uvid u to koji su resursi važni za pozitivnu prilagodbu, takvim nacrtom ne može se utvrditi koliko se brzo zajednica oporavlja od negativnih utjecaja katastrofe. Posebno je važno, ali još neistraženo, pitanje brzine oporavka resursa pogođene zajednice na razinu koja bi se očekivala da se nije dogodila katastrofa. Ovo se može utvrditi tek usporedbom pogođene zajednice i slične, ali nepogođene zajednice. Također, budući da se otpornost definira kao proces koji se događa kada postoji prijetnja, teorijski je važno pitanje postoje li resursi koji snažnije doprinose dobrom funkcioniranju u slučaju katastrofe, nego u uobičajenim situacijama. Cilj i metoda: Cilj ove disertacije bio je ispitati ulogu nekih čimbenika u procesu prilagodbe na prirodnu katastrofu. Konkretno, ispitali smo ulogu individualnih i interpersonalnih resursa te resursa zajednice u smanjivanju gubitka psiholoških resursa te u smanjenju razine simptoma posttraumatskog stresa (PTS) i depresije te smanjenju zadovoljstva životom u dvije zajednice izložene različitom stupnju rizika. Nadalje, ispitali smo povezanost izravno izmjerene promjene u količini ovih resursa i pozitivne prilagodbe. Istraživanje je provedeno u kontekstu poplava u Vukovarsko-srijemskoj županiji u 2014. godini. Jednu i pol godinu nakon poplave (T1) intervjuirali smo 224 stanovnika najviše pogođene općine (“pogođena zajednica”) te 224 stanovnika slične, ali nepoplavljene općine (“usporedna zajednica”). Postotak odgovaranja u pogođenoj zajednici bio je 71% a u usporednoj zajednici 57.8%. Dvije i pol godine nakon katastrofe (T2) ponovno smo intervjuirali 155 stanovnika u pogođenoj zajednici. Stupanj osipanja iznosio je 30.5%. Sudionici su u uzorak odabrani po slučaju, na temelju popisa kućanstva. Sudionici su mogli sudjelovati u istraživanju ukoliko su imali između 25 i 65 godina, ako su živjeli u mjestu barem 5 godina prije poplave, te ako su bili u mjestu na dan poplave. Za prikupljanje podataka o resursima korištene su Connor-Davidson skala individualne otpornosti, Skala karakteristika zajednica, Multidimenzionalna skala percipirane socijalne podrške, te modificirana Skala gubitka resursa. Za prikupljanje podataka o pozitivnoj prilagodbi korištene su Lista za procjenu PTSPa (PCL-5), Revidirana skala depresije Centra za epidemiološke studije (CESD-R), te Skala zadovoljstva životom (SWLS). Istraživanje je odobrilo Etičko povjerenstvo Odsjeka za psihologiju. Rezultati i rasprava: Godinu i pol nakon poplave, prevalencija posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) u pogođenoj zajednici iznosila je 32.4% za pripadnike većinske zajednice te 33.3% za pripadnike manjinske zajednice, te je bila statistički značajno viša nego u usporednoj zajednici (21.9%). Prevalencija depresije iznosila je 35.9% za pripadnike većine i 34.6% za pripadnike manjine u pogođenoj zajednici, što je ponovno bilo statistički značajno više nego u usporednoj zajednici (23.7%). Nije bilo razlike u prosječnoj razini individualnih i interpersonalnih resursa između dvije zajednice, no razina gubitka psihosocijalnih resursa, te razina resursa zajednice bila je statistički značajno niža u pogođenoj zajednici. Na razini cijelog uzorka, individualni i interpersonalni resursi bili su izravno povezani sa simptomima PTS i depresije te stupnjem zadovoljstva životom. Individualni resursi i resursi zajednice (te interpersonalni resursi u pogođenoj zajednici) bili su i neizravno povezani s mentalnim zdravljem i zadovoljstvom životom, preko smanjenja gubitka psihosocijalnih resursa. Nadalje, postojale su statistički značajne razlike u stupnju i snazi ovih veza između pogođene i usporedne zajednice. U usporednoj zajednici, individualni resursi bili su snažnije povezani sa simptomima PTS, interpersonalni resursi sa simptomima PTS i depresije, te zadovoljstvom životom, a socijalni kapital i uključenost zajednice sa zadovoljstvom životom. Ekonomska razvijenost i vodstvo bili su snažnije povezani s mjerenim ishodima u usporednoj zajednici. Dvije i pol godine nakon katastrofe prevalencije PTSP-a (17.9 %.) i depresije (18.4%) u pogođenoj zajednici značajno su se smanjile. No, nisu pronađene značajne promjene u razini individualnih i interpersonalnih resursa, te resursa zajednice. Uz statističku kontrolu drugih resursa, intrapersonalna promjena u individualnim resursima bila je značajno povezana s promjenom u zadovoljstvu životom, i bila je blizu statističke značajnosti za simptome PTS. Promjena u interpersonalnim resursima bila je statistički značajno povezana s promjenom u svim ishodima, dok je promjena u resursima zajednice bila značajno povezana s promjenom u zadovoljstvu životom, no samo u modelu koji nije uključivao ostale resurse. Rezultati ove disertacije ukazuju da katastrofe negativno utječu ne samo na mentalno zdravlje pojedinaca i zajednica, nego i na razinu resursa važnih za oporavak. No, također pokazuje kako se gubitak psiholoških resursa može nadomjestiti resursima na individualnoj razini, te pogotovo na interpersonalnoj razini te razini zajednice. Također, istraživanje pokazuje kako porast u razini resursa, naročito onih vezanih uz socijalno okruženje, može imat pozitivan učinak na mentalno zdravlje i zadovoljstvo životom. Ovi efekti osobito su snažni u pogođenoj zajednici. Stoga, psihološke intervencije nakon katastrofa trebale bi se prvenstveno usmjeriti na jačanje veza unutar obitelji i šire zajednice.