Rad će se otvoriti književnopovijesnom kontekstualizacijom autora i njegova stvaralaštva u Hrvatskoj književnoj enciklopediji, Leksikonu hrvatskih pisaca i Leksikonu hrvatske književnosti te u historiografskim pregledima hrvatske književosti Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000. godine Krešimira Nemeca i Povijest hrvatske književnosti. Sjećanje na dobro i zlo Slobodana Prosperova Novaka. Za potrebe analize što podijeljenih što izostalih reakcija na stvaralaštvo B. Glumca posegnut će se i za tekstom Metaforom na metaforu Alojza Majetića, iz kojega je preuzet i citat kojim se otvorilo ovo poglavlje. Na temelju te kontekstualizacije problematizirat će se pozicija zagrepčanke u dihotomiji visoka ili elitna književnost, s jedne, te trivijalna ili popularna književnost, s druge strane. Taj će se dio rada oslanjati na promišljanja specifičnosti i odrednica sastajanja i razdvajanja tih dvaju tipova književnosti u radovima Viktora Žmegača, Ane Radin, Rastka Močnika i Pavla Pavličića. Središnji analitičko-interpretativni interes rada najavit će se uvidom u psihoanalitičku teoriju traume prema njezinu rodonačelniku Sigmundu Freudu, koji je među ostalim inspiraciju za psihoanalitička tumačenja pronalazio u književnosti, legitimiravši na taj način povezivanje psihoanalize i književnosti. Izlaganjem Freudovih dviju psihoanalitičkih topika, naime topografije i strukture ličnosti, objasnit će se fenomen psihičke traume i mehanizama vezanih za funkcioniranje traumatiziranoga jastva, što će biti temelj na kojemu će se graditi iščitavanje zagrepčanke kao romana o traumi – žanru čije će se osobitosti promatrati s osloncem na suvremenu teoriju traume uz konzultiranje radova Željke Matijašević, Dominica LaCapre, Cathy Caruth, Shoshane Felman i Michelle Balaev. Glumčev naglašen interes za podrobno razrađenu psihologiju lika koja je velikim dijelom artikulirana izražajnom liričnošću ovoga proznog djela prepoznata je i pozitivno ocijenjena u neakademskih krugova književnih kritičara poput Darije Žilić, Saše Vereša, Ivana Salečića i dr. Međutim, zamijećeno je kako je kritika zagrepčanku ipak ponajviše čitala s fokusom na problematiziranje generacijskoga konflikta starih i mladih, propitivanje pozadine socijalističke ideologije i društveno-klasnih odnosa te (ne)mogućnosti opstajanja bliskih odnosa pripadnika dviju klasa, prezentiranih likovima Marijane i Vanje, kao rezultata neizbježnih ideoloških učinaka društva; te otpora koji mladi likovi pružaju etabliranomu društvenom uređenju svojim devijantnim ponašanjem na putu potrage za vlastitim, ujedno novim i oprečnim, identitetom, a u čemu je prepoznala razloge kako imanentnim vrijednostima samoga romana tako i velikoj njegovoj popularnosti u čitatelja. Tako je po strani, gotovo nezamijećen, ostao aspekt psihoemotivne traume glavne junakinje koja se ovdje drži pokretačkom okosnicom djela, onom o kojoj ovise svi ostali elementi romana, kako na planu sadržaja, tako i na planu izraza. S obzirom na navedeno u ovomu se radu namjerava poduzeti (novo) čitanje zagrepčanke, senzibilizirano na implicitne sadržajne i izrazne signale psihoemotivne traume glavne junakinje romana