Logorska književnost, osobito poljska, jedno je od najupečatljivijih svjedočanstava burnog dvadesetog stoljeća. Ujedinjujući iskustva sovjetske i nacističke logorske stvarnosti, taj relativno mladi književni žanr donosi sjećanja preživjelih na događaje koji bi trebali biti opomena svim budućim naraštajima. Ipak, zbog toga se ponekad previše ističe njegova martirološka komponenta, a zanemaruju se one pojave u svjedočanstvima koje ukazuju na to da su se zatvorenici trudili sačuvati uspomenu na život na slobodi. O tim pojavama, kao što su smijeh, humor, kulturni život i sl., govori monografija Oświęcim nieznany, na koju se ovaj rad često referira. U tu sferu pojavā nekarakterističnih za atmosferu logora svakako spada i igra, a samim time i igre na sreću te kockanje. Cilj našeg rada bio je na temelju nekih od najvažnijih djela poljske logorske književnosti pokazati da je igra bila dio zatvorenikove svakodnevice. Pritom smo krenuli od pretpostavke da je igra bila sfera povlaštenog sloja zatvorenikā, tj. onih koji su sebi mogli priuštiti da ne misle o pukom preživljavanju. Povlašteni zatvorenici, tzv. logorska aristokracija, bili su dio oba sustava – i nacističkog, i sovjetskog, te su razvili svoje specifičnosti koje su se, između ostalog, ogledale i u igri. U sovjetskom je sustavu tako kartanje bilo jedno od glavnih obilježja povlaštenog sloja zatvorenika-kriminalaca. Druga naša pretpostavka odnosila se na prirodu igara na sreću i kockanja. Osobitost tih vrsta igara je postojanje uloga, dakle mogućnost dobitka, tj. gubitka. U uvjetima krajnje oskudice i psihičke napetosti igra kao događaj koji se, po riječima J. Huizinge, odvija u ograđenom prostoru, po vlastitim pravilima, „van zbilje“, predstavlja priliku za zatvorenika da zaigra ne samo za materijalni ulog, već i onaj psihološki. Igra na sreću tako u kontekstu logora dobiva nove konotacije – postaje oblik otpora, sredstvo preživljavanja, privid slobode, način za samostalno donošenje odluka.