U ovom diplomskom radu analizirat će se spomenar kao žanr i fenomen spontane kulture djece i mladih. Spomenari čine važan dio kulturnog naslijeđa, a funkcioniraju i kao jedan od elemenata sjećanja pojedinca, generacije i obitelji, ali tek su u novije vrijeme predmet interesa znanstvenika. Zapisi iz spomenara trajna su uspomena na djetinjstvo i mladost, a može ih se promatrati i kao dio pučke i/ili popularne književnosti. Univerzalne teme i osnovni motivi spomenarskih zapisa su prijateljstvo, ljubav i prolaznost. Zapise prate i likovne poruke, često motivski povezane. Nastavno na istraživanje autorice Duran, M.[1], metodom analize sadržaja, analizirane su ilustracije, tekstualni iskazi, simboli i teme kao i struktura spomenara. Istraživanje je prošireno na cjelokupno područje Hrvatske. S obzirom na to da se zapisi prenose s generacije na generaciju, istraživanje donosi pregled trajanja pojedinih zapisa u vremenu, kao specifičnosti s obzirom na različita područja (različite zajednice u različitim geografskim, društvenim i kulturnim područjima). Tradicionalni likovni i tekstualni motivi, autorske pjesme i citati te osobni iskazi koji prevladavaju u spomenarima kategorizirani su po mjestu i godini nastanka spomenarskog zapisa, dobi vlasnika spomenara te tehnici upisa, likovnog i tekstualnog. U radu će se također istražiti različita korištenja usmenoknjiževnih oblika kao i obilježja pučke i/ili popularne književnosti. Korpus analiziranih spomenara sastoji se od obiteljskih spomenara iz vlastita arhiva, od spomenara prijatelja i poznanika te od spomenara Udruge Random. Rad donosi i usporedbu spomenarskih zapisa sa zapisima na suvremenim medijima kao i pokušaj određenja vremena i razloga prestanka ispunjavanja spomenara. Ovim radom nastojat će se istaknuti važnost čuvanja spomenara kao važnog dijela mladenačke kulture i kulturnog naslijeđa te dodatno afirmirati taj žanr kao predmet istraživačkoga interesa.