Jedna je karakteristika antičkih parodijskih romana prikazati motive drugih književnih žanrova i vrsta u novom, njima pomalo neprimjerenom i ironičnom kontekstu. Drugu pak podvrstu antičkog romana, nastalu na grčkom govornom Rimskog carstva, antičko, a i današnje čitateljstvo prepoznaje po ljubavnim motivima. Premda će B.E. Perry u svojoj raspravi The Ancient Romances napomenuti da svakom djelu iz skupine grčkih ljubavnih romana treba pristupati individualno, jer se u svakom od njih pojedinačno neće uvijek naći ista tematska određenja, upravo bez ljubavnih motiva grčki su ljubavni romani nezamislivi. Pa tako, kada se uzmu u ruke Ksenofontove Efeške priče u nakladi Biblioteke Latina et Graeca, prvo što se primijeti slikovni je prikaz u postmodernističkom tonu desne strane ženskog trupa naglašenih bokova i jedrih grudi na koricama knjige, čime je nakladnik očito htio jasno i precizno ukazati potencijalnom čitatelju, čak i onom koji isprva ne pomisli na Veneru ili neko ljubavno božanstvo, o čemu je riječ u djelu, odnosno da je tema koja slijedi prvenstveno erotske naravi. Uzme li se pak još jedno prozno djelo tiskano kod istog nakladnika, ono naslova Lukije ili magarac, pripisano Lukijanu iz Samosate, opet je prvo što se primijeti napola nag ženski lik, u ovom slučaju prikazan licem i tijelom. Sam je naslov u odnosu na sliku prednjih korica pomalo neskladan, što također na osebujan način komunicira čitatelju o kakvoj je vrsti priče riječ. Premda i Efeške priče i Lukije ili magarac sadrže erotske motive, njihovo je žanrovsko obilježje sasvim različito. Dok prva priča prikazuje ideal mladenačke ljubavi, druga po nekim teorijskim interpretacijama taj ideal parodira. Međutim, upravo kompozicija potonje ukazuje da ju se ne može jednoznačno okarakterizirati parodijom . Kako bi se lakše utvrdilo koje je njeno žanrovsko određenje vrijedilo bi zagrabiti u repozitorij rimske književnosti, budući da se ondje nalaze jedina dva teksta uvriježeno klasificirana kao parodijski roman, druga od onih dviju podvrsta antičkih romana. Metamorfoze, djelo Apuleja iz Madaure koje je Aurelije Augustin naslovio Zlatnim magarcem, fabularno se podudara s Pseudo-Lukijanovim tekstom- mladić Lucije/Lukije zapeo je u tijelu tegleće životinje iz naslova. Njegove avanture slijed su epizoda koje povezuje on kao centralni lik. Zbog epizodične će radnje glas u prologu Apulejeve inačice reći: sermone isto Milesio varias fabulas conseram. Radi se o pričama, moglo bi se čak, onako ante litteram, ustvrditi i novelama, ispričanim u stilu Aristidovih Miletskih priča, lascivno-erotskog i komičnog sadržaja. Prema tome, priča o magarcu, kako u grčkoj, tako i rimskoj verziji, serijal je komičnih, ponekad čak i grotesknih epizoda od kojih pojedine parodiraju motive grčkih „ljubića“. Oba teksta nastala su po predlošku izgubljenih Metamorfoza atribuiranih Lukiju iz Patre. Kako carigradski patrijarh Fotije izvještava u zbirci izvadaka i sažetaka djela antičkih autora pod nazivom Biblioteka, Lukije ili magarac zapravo je epitoma Lukijevih Metamorfoza, u što je lako uvjeriti se pažljivim čitanjem budući da sadrži elipse tamo gdje je sažimatelj odlučio kratiti siže. Što se tiče Apulejeva teksta, slučaj je nešto drugačiji. Rezultati filoloških i naratoloških analiza pojedinih umetaka iz Apulejeva teksta ukazuju da je autor obogatio izvorni tekst, odnosno da postoje dijelovi teksta koji nisu mogli postojati u predlošku. Stoga će se u ovom radu sinoptički usporediti dva sačuvana teksta uz pomoć već postojećih filoloških analiza. No, prije tekstualne usporedbe u nekoliko će se poglavlja raspraviti o tome tko je Lukije iz Patre, kakve veze Lukijan ima s epitomom i izvornim tekstom, odakle književni uzori za priču o magarcu, te će se utvrditi opseg originala. Kako je u prethodnom odlomku kazano da postoje dijelovi Apulejeva teksta kojih nije moglo biti u izvorniku, teza je ovog rada da je siže grčkih Metamorfoza sličniji sižeu epitome nego onom Apulejeve inačice, ali da pritom hipodijegetske pripovijesti, kojih nema u epitomi, ukazuju na pripovjednu povezanost dviju Metamorfoza.