Internet ima sve važniju ulogu u našim životima, pa tako i u području zdravlja. Postao je prvi izvor koji ljudi konzultiraju kada zamijete neki tjelesni simptom, a sve češće postaje i sredstvo pružanja različith zdravstvenih usluga. Pojavom i širenjem koronavirusa, uloga interneta postaje još značajnija u domeni zdravlja. Cilj ovog doktorskog rada je istražiti ulogu tehnologije u razvoju i tretiranju psihičkih smetnji, obuhvaćajući pritom i korisnike, i pružatelje digitalnog zdravstvenog sadržaja i usluga. Preciznije, problemi rada su: (1) istražiti karakteristike digitalnog zdravstvenog sadržaja i karakteristike korisnika tog sadržaja koje povećavaju vjerojatnost za razvoj pretjerane zdravstvene anksioznosti, uključujući i anksioznosti u vezi COVIDa-19, te (2) istražiti stavove stručnjaka prema primjeni tehnologija u tretmanu, što je postalo osobito relevantno područje u razdoblju pandemije. Kako bi se odgovorilo na postavljene probleme korištena je kombinacija kvalitativnog i kvantitativnog pristupa, uključujući korelacijske i eksperimentalne nacrte. S obzirom da se istražuju fenomeni koji nastaju u kontaktu s tehnologijom, podaci su također prikupljeni korištenjem različitih vrsta tehnologije. Prvi dio doktorata predstavlja pregled suvremenih istraživanja iz područja, kiberohondrije, tj. pretjeranog pretraživanja svojih simptoma na internetu praćenog porastom anksioznosti, i njihovu teorijsku integraciju. Obrazloženo je kako se pojam kiberohondrije uklapa u teorijske modele različite specifičnosti. Prvo je predstavljam najširi digitalni biopsihosocijalni model koji uz naglašavanje uloge bioloških, psiholoških i socijalnih faktora u razvoju psihopatologije, u ovom slučaju zdravstvene anksioznosti, predviđa da digitalni faktor može pojačati ili ubrzati ove utjecaje. Naime, digitalni faktor omogućuje pristup biološkim informacijama koje su ranije bile nepoznate, socijalnim zdravstvenim informacijama o tome koje simptome imaju i koje tretmane koriste druge osobe, te dodatno omogućuje širenje kulturološke ideje o osobnoj odgovornosti za motrenje simptoma i održavanje dobrog zdravlja. Kombinacija ovih faktora može povećati vjerojatnost za razvoj kiberohondrije. Potom je razmotren kognitivno-bihevioralni model zdravstvene anksioznosti. Ovaj model predviđa da osoba na temelju ranih iskustava, osobito vlastite bolesti ili bolesti i smrti bliske osobe te načina na koji se obitelj nosila s bolesti nekog člana, dovodi do razvoja disfunkcionalnih vjerovanja o zdravlju (npr. svaki tjelesni simptom znak je ozbiljne bolesti). Ova vjerovanja bivaju aktivirana kada osoba doživi benigni simptom koji zbog toga interpretira katastrofično, kao znak ozbiljne bolesti. Uslijed toga osoba može pretjerano pregledavati svoje tijelo tražeći abnormalnosti, često odlaziti liječniku i tražiti mnoštvo nepotrebnih pretraga ili često ukućane izvještavati o svojim simptomima. Ova ponašanja se nazivaju „traženjem razuvjerenja“, jer ih osoba koristi u namjeri da se uvjeri da ipak nije bolesna. Iako privremeno smanjuju strah, dugoročno odražavaju poremećaj. Pretjerano pretraživanje informacija o zdravlju na internetu jedan je vid „traženja razuvjerenja“ jer osoba odlazi na internet kako bi se umirila, ali je specifično po tome što ne rezultira čak niti privremenim smanjenjem straha, već odmah dovodi do njegova porasta. Ovaj model je osobito koristan jer omogućuje integraciju nalaza u širi teorijski pristup koji je već dobio značajnu istraživačku podršku te nudi i prijedloge za tretman koji imaju jasnu teorijsku racionalu. Potom je predstavljen najuži model, model kiberohondrije ili model traženja razuvjerenja, koji opisuje zašto osobe koje su zabrinute za zdravlje nastavljaju pretraživati o svojim simptomima na internetu iako pretraživanje rezultira porastom anksioznosti. Pretpostavlja se da ove osobe: (1) žele pronaći savršeno objašnjenje svojih simptoma što zahtijeva pregled velike količine informacija; (2) teško toleriraju neizvjesnost proizašlu iz mnoštva konfliktnih i nejasnih informacija na internetu i pokušavaju je umanjiti nastavkom pretraživanja; (3) imaju poteškoće u utvrđivanju kredibilnosti sadržaja, te (4) skloni su rang rezultata u tražilici interpretirati kao vjerojatnost dijagnoze (a istovremeno ozbiljne dijagnoze dobivaju viši rang jer im se više pristupa, vjerojatno jers u zanimljviije) te da nastavljaju pretraživati u želji da pronađu manje zastrašujuće objašnjenje. Napsolijetku, predstavljeni su dosadašnji nalazi istraživanja koji pružaju djelomičnu podršku ovom modelu, ljestvice za mjerenje kiberohondrije, faktori rizika za kiberohondriju, te mogućnosti prevencije i tretmana. U okviru drugog rada provedena je kros-kulturalna validacija instrumenta za mjerenje straha od COVID-a 19, jedinog instrumenta u ovom području koji ima jasnu teorijsku podlogu; Multidimenzionalnog upitnika strahova povezanih s bolešću COVID-19 (eng. Multidimensional Assessment of COVID-19-Related Fears; MAC-RF) na hrvatski jezik te su istražene veze ovog straha s drugim relevantnim konstruktima uključujući kiberohondriju. Skala je validirana da bi se mogla koristiti u 3. radu koji podrazumijeva eksperimentalnu provjeru modela kiberohondrije. U online istraživanju je sudjelovalo 477 sudionika (opća populacija) za vrijeme naglog porasta novih slučajeva COVIDa-19 i uvođenja novih restrukcija u našoj zemlji. Istraživanje je provedeno online i uključivalo je više instrumenata, od kojih su neki konstruirani za potrebe ovog istraživanja. Očekivano, rezultati su pokazali da je strah od COVID-a 19, mjeren upitnikom MAC-RF, imao snažniju pozitivnu povezanost sa zdravstvenom anksioznošću, kiberohondrijom i anksioznom osjetljivošću, nego li s depresivnošću, što govori u prilog divergentnoj valjanosti instrumenta. Međutim, za razliku od istraživanja koje su proveli autori instrumenta, pokazalo se da instrument na našem uzorku ima dvofaktorsku, a ne jednofaktorsku strukturu. S obzirom na sadržaj čestica ova dva faktora nazvana su: (1) strah od zaraze i (2) strah od pogrešnog suočavanja s pandemijom. Strah od zaraze imao je snažniju pozitivnu povezanost sa zdravstvenom anksioznošću i anksioznošću poveznom s COVID-om 19 (ranije validirana kratka skala) te je bio bolji prediktor zaštitnih zdravstvenih ponašanja poput pranja ruku, poštivanja socijalne distance i sl. Strah od pogrešnog suočavanja s pandemijom bio je snažnije povezan s kiberohondrijom, strahom od posljedica pandemije na mentalno zdravlje, financije i na građanske slobode. Na kraju, upitnik je pokazao zadovoljavajuću pouzdanost. Rezultati ovog istraživanja sugeriraju da je MAC-RF instrument zadovoljavajućih metrijskih karakteristika koji može pomoći u identificiranju osoba koje imaju rizik od razvoja izraženijih psihopatoloških smetnji u kontekstu pandemije. Nalazi ovog istraživanja proširuju nalaze prethodne studije o instumentu jer je obuhvaćaju istraživanje povezanosti mjere s većim brojem dodatnih konstrukata. Pored toga, istraživanje pokazuje da priroda straha od COVIDa-19 može biti različita u različitom geografskom području, ali i u različitim vremenskim razdobljima, vjerojatno uslijed promjenjive epidemiološke situacije i različitog odgovora državnih tijela na epidemiju. Cilj trećeg rada bio je istražiti nekoliko pretpostavki modela kiberohodrnije, tj modela traženja razuvjerenja. Postavljene su sljedeće hipoteze: (1) Kada se sudionicima rezultati pretrage o dugoročnim zdravstvenim posljedicama COVIDa-19 rangiraju od više do manje ozbiljnih, sudionici će u prosjeku otvoriti stranice s većim indeksom ozbiljnosti, na takvim stranicama provest će više vremena, nakon pretrage bit će više uznemireni i imat će veću želju nastaviti pretraživanje, u odnosu na sudionike kojima su isti članci prikazani suprotnim redoslijedom (od onih koji opciju manje ozbiljne do onih koji opisuju ozbiljnije posljedice COVDa-19); (2) Sudionici koji imaju izraženiji strah od COVIDa-19 u prosjeku će otvoriti stranice s većim indeksom ozbiljnosti, na takvim stranicama provest će više vremena, nakon pretrage bit će više uznemireni i imat će veću želju nastaviti pretraživanje, u odnosu na sudionike koji imaju manje izražen strah od COVDa-19; (3) Efekt rangiranja sadržaja u okviru prve hipoteze, bit će izraženiji kod osoba s višim strahom od COVIDa-19. Da bi se testiralo postavljene hipoteze, korišten je inovativan program, Foogle, razvijen u suradnji s Fakultetom elektrotehnike i računarstva u Zagrebu. Foogle korisniku izgleda vrlo slično kao Google tražilica, a istraživaču omogućuje manipulaciju time koji sadržaj i kojim redoslijedom će korisniku biti prikazan, kao i snimanje pretraživanja i ograničenje trajanja pretraživanja. U okviru predistraživanja sa studenima psihologije odabrano je 10 članaka o dugoročnim posljedicama COVIDa-19 zadovoljavajućih karakteristika koje su dodane u Foogle, a koje su pokrivale cijeli raspon ozbiljnosti opisanih posljedica COVID-a 19. Istraživanje je provedeno online sa 64 sudionika (mlade odrasle osobe, opća populacija). Sudionici su popunili upitnik MAC-RF te su po slučaju raspoređeni u jednu od dvije situacije s različitim tipom rangiranja (od više ka manje ozbiljnih zdravstvenih sadržaja i obrnuto). Rezultati su pokazali da su sudionici kojima su ozbiljniji članci prikazani kao višerangirani u tražilici Foogle, u prosjeku pogledali stranice s višim indeksom ozbiljnosti (određen u predistraživanju), što znači da su sudionici u prosjeku bili skloni „kliknuti“ na višerangirane rezultate. Pored toga, kada je sudionicima ozbiljni sadržaj prikazan kao višerangiran, oni su proveli značajno više vremena na takvom sadržaju, no kada im je manje ozbiljan sadržaj prikazan kao višerangiran, provodili su podjednako vremena na oba tipa sadržaja o COVIDu-19. Ovaj nalaz pokazuje da postoji preferencija za ozbiljniji, tj. zastrašujući zdravstveni sadržaj. Na kraju, pokazalo se da su osobe koje imaju veći strah od COVIDa-19, nakon pretraživanja bile više uznemirene i imale su veću potrebu nastaviti pretragu, iako nije utvrđeno da su češće birale i više vremena provodile na zastrašujućem sadržaju. Provedeno istraživanje pruža potporu modelu kiberohondrije i proširuje nalaze prethodnih studija na više načina: pruža eksperimentalnu potvrdu pretpostavke autora da postoji preferencija za ozbiljniji zdravstveni sadržaj, ranije nalaze o tome da postoji preferencija za otvaranjem visokorangiranih rezultata proširuje pokazujući da to vrijedi neovisno o tome koji su rezultati prikazani ranije i o tome koliko se osoba boji bolesti o kojoj pretražuje, pruža eksperimentalni dokaz da osobe koje imaju veću zabrinutost oko neke zdravstvene smetnje nakon pretrage bivaju više uznemirene i imaju veću želju nastaviti pretraživanje (što ne mora biti uzrokovano njihovim odabirima prilikom procesa pretraživanja), te pokazuje da neke postavke modela kiberohondrije vrijede i kada je riječ o COVIDu-19. Posljednje istraživanje usmjerilo se na terapeute kao potencijalne pružatelje usluga za osobe uznemirene oko svojih tjelesnih i emocionalnih smetnji, a koji su u razdoblju pandemije bili sve više potaknuti pružati svoje usluge putem interneta. Cilj istraživanja bio je razviti i validirati Upitnik stavova psihoterapeuta prema primjeni modernih tehnologija (MT) u psihoterapiji (eng. The Therapists' Attitudes toward using Modern Technologies in Psychotherapy and Counselling Scale, MTPS), istražiti latentnu strukturu skale te ispitati njezinu pouzdanost i valjanost. Inicijalne čestice MTPS upitnika razvijene su na temelju intervjua s nekoliko psihoterapeuta različitih psihoterapijskih usmjerenja, a potom su provedene dvije online ankete, jedna s terapeutima i edukantima psihoterapije u Hrvatskoj (N=219), a druga nešto kasnije s terapeutima i edukantima iz pet zemalja jugoistočne Europe (N=369). Rezultati su pokazali da MTPS ima 4-faktorsku strukturu: (1) potencijal MT-a da obogate terapijski proces, (2) psihoedukativna vrijednost MT-a, (3) rizici prilikom korištenja MT-a i (4) relevantnost MT-a u psihoterapiji. Pojedine dimenzije upitnika predviđale su ponašanja i namjere terapeuta u vezi tehnologije. Preciznije, u oba uzorka pokazalo se da terapeuti koji ne koriste MT u svom radu snažnije vjeruju da MT nisu relevantne ili potrebne u psihoterapiji. Terapeuti koji vjeruju a MT nisu potrebne u psihoterapiji, manje su bili zainteresirani i za edukaciju o ovoj temi. Vjerovanje da primjena MT-a u psihoterapiju podrazumijeva rizik bilo je povezano sa manje korištenja tehnologije na način koji podrazumijeva najviši stupanj integracije tehnologije s psihoterapijom; kao terapijsku tehniku, u odnosu na npr. korištenje MT-a za dogovaranje termina. Pouzdanost instrumenta bila je zadovoljavajuća. Rezultati pokazuju da je MTPS koristan instrument koji može pomoći u istraživanju prepreka u implementaciji tehnologije u psihoterapiju te u planiranju intervencija da se ove prepreke prevladaju. Opisana empirijska istraživanja imaju i svoje nedostatke, poput nemogućnosti donošenja uzročno-posljedičnih zaključaka temeljem presječnog nacrta (2 dio), ograničenja programa Foogle (3. studija) i osipanje sudionika (1. dio 4. studije). Ograničenja su donekle ublažena korištenjem različitih vrsta metodologije (korelacijsko i eksperimentalno istraživanje), te provođenjem istraživanja na dva uzorka (istraživanje sa stručnjacima) što povećava pouzdanosti i valjanost dobivenih nalaza. Opisane studije zajedno pružaju širu sliku mogućih pozitivnih i negativnih utjecaja tehnologije na mentalno zdravlje. Preciznije, ova istraživanja pokazuju koje okolnosti mogu povećati vjerojatnost da pretraživanje o zdravlju pogoduje razvoju psihičkih smetnji, čime se može pridonijeti prevenciji smetnji, ali i sugeriraju neke mogućnosti povećanja dostupnosti usluga psihoterapije putem korištenja tehnologije, kroz edukaciju stručnjaka, čime se može pridonijeti tretiranju psihičkih smetnji.