Analiza korpusa proze Svetislava Basare iz 80-ih godina 20. st. pokazala je da Basarina zbirka eseja Na ivici iz 1987. godine ima u njemu poseban status: u njoj su sintetizirani estetički i idejni stavovi koje će ovaj autor koristiti i kasnije u svojoj prozi. Prije ove knjige eseja Basara je objavio zbirke priča Priče u nestajanju (1982) i Peking by night (1985) te romane Kinesko pismo (1985) i Napuklo ogledalo (1986), dok nakon ove knjige nastaje roman Fama o biciklistima (1988) i knjiga priča Fenomeni (1989). Može se reći da je zbirka eseja Na ivici knjiga u kojoj Basara promišlja strategije vlastitog pripovijedanja i osmišljava daljnji tok vlastitoga pripovjedačkoga govora. Knjiga eseja Na ivici mapira problematiku koja je čitljiva u čitavom korpusu i tumačim je kao temeljna obilježja Basarine poetike: - pripovijedanje u prvom licu - odbacivanje velikih priča i istraživanja mogućnosti odbacivanja priče uopće - fokus pripovjedača na probleme vezane uz ja – nevažnost okolnosti u kojima se ja nalazi; središnje pitanje: što je ja? - stupanje u polje religioznog - ja kao nepodnošljivo prisutno ništa - pripovijedanje u trećem licu prokazano kao laž / distanca od pisanja / malograđanski imperativ nemiješanja - fiktivno ja: mjesto u tekstu koje je mogući generator priče i značenja (praznina kao oblik potrage; nit) - rane proze kao arheologija ega - prepuštanje skrbi o ja religioznoj introspekciji - istinitost fikcije – u autoreferencijalnosti i metatekstualnosti (fikcija je istinita samo kad nije mimeza) - deklariranje fikcije kao fikcije: mimeza nestvarnosti pojavnog (npr. Fama o biciklistima) - pripovijedanje na granici eseja – eseji kao narativna proza - knjige eseja: rekapitulacija jednog razdoblja i utiranje puteva novim interesima