Škola Anala skupni je naziv prije svega za francuske znanstvenike okupljene oko časopisa Annales d'histoire économique et sociale nastalog 1929. godine, koji je od tada umnogome proširio svoje djelovanje te stvorio uvjete za nastanak takozvane analističke paradigme. Zahtjev za interdisciplinarnim poimanjem sveukupne ljudske prošlosti otvorio je Školi vrata ka gotovo svim humanističkim znanostima, pa su i analistički velikani, ponajviše Bloch, Febvre i Braudel nadišli matičnu im disciplinu povijesti i ostavili biljeg svog djelovanja u širokom dijapazonu znanstvene literature. U domaćem, jugoslavenskom a potom hrvatskom kontekstu, škola Anala služila je kao historiografski model koji sadrži potencijal za preobrazbu domaće historiografije. Predvodnica tih težnji bila je povjesničarka Mirjana Gross. Povijest mentaliteta gotovo da je sinonim za djelovanje cijele Škole s obzirom na to da su upravo Analisti mentalitete uzeli za okosnicu svog proučavanja prošlosti, pretpostavivši da je razumijevanje promjena u načinu razmišljanja ljudi nužan preduvjet pristupanju bilo kakvom artefaktu prošlosti i da svaki anakronizam u tom smislu dovodi do redukcije i iluzornih pretpostavki. Takozvana „nova povijest knjige“ može se smatrati jednim od ogranaka povijesti mentaliteta, s obzirom na to da joj je temelje uz Henrija Martina udario upravo Lucien Febvre, a mnogi znanstvenici nakon njega nastavili bacati novo svijetlo na cijelu disciplinu znanosti o književnosti.