Zemni plin, poznatiji pod nazivom prirodni plin, plinska je smjesa ugljikovodika koja se pretežito sastoji od metana (CH4) s manjim udjelima etana (C2H6), propana (C3H8) i viših ugljikovodika. Često u svojem sastavu posjeduje i male količine ugljikovog dioksida (CO2), dušika (N2), vode (H2O) i sumporovodika (H2S), a ponekad i helij (He). Zemni plin je plin bez boje i mirisa, zapaljiv je i netoksičan te se svrstava u primarne oblike energije. Također je i konvencionalan neobnovljiv energent koji nastaje raspadom slojeva organske tvari unutar stijena pri određenim dubinama Zemljine kore u anaerobnim uvjetima što rezultira porastom tlaka i temperature te iste. Ovaj proces nije brz te se odvija milijunima godina. Energija koju su raspadnuti organizmi dobili od Sunca putem procesa fotosinteze pohranjuje se kao kemijska energija unutar molekula metana i drugih ugljikovodika čiji se potencijal iskorištava u druge svrhe. Kako bi zemni plin imao komercijalnu primjenu, on se mora podvrgnuti raznim procesima: od izvlačenja iz nalazišta, rafinerijske obrade i pročišćavanja pa do ukapljivanja, skladištenja, ponovnog uplinjavanja te transporta do potrošača. U ovom radu biti će dan kratak pregled sustava transporta prirodnog plina od nalazišta do potrošača. Također će se opisati i objasniti pojedini procesi ukapljivanja i ponovnog uplinjavanja prirodnog plina na LNG terminalima te će se usporediti procesi koji su danas najčešći u primjeni. Prikazat će se i analizirati pojedini podaci koji će upućivati na mogućnosti poboljšanja ovih procesa s ciljem povećanja ukupne energetske učinkovitosti. U nastavku rada će se za „zemni plin“ koristiti pojam „prirodni plin“ koji će posjedovati kraticu „PP“. Razlog tomu je što je naziv „prirodni plin“ češće primjenjivan u svakidašnjici.