Vodstvo je proces koji je oduvijek prisutan, a početkom 20. stoljeća probudio je interes brojnih teoretičara vodstva. U pokušaju da identificiraju što čini dobrog vođu, istraživači su se najprije orijentirali na poželjne karakteristike vođe. Do 1940-ih godina vjerovalo se da osoba može biti dobar vođa samo ukoliko se rodi s određenim karakteristikama. Nakon početne faze istraživanja teoretičari su krenuli s proučavanjem ponašanja vođe u sklopu kojeg su nastale brojne bihevioralne teorije vodstva, a u ovom radu detaljno su objašnjene teorija X i teorija Y, Likertova četiri sustava upravljanja, menadžerska mreža i kontinuum vodstva. U trećoj fazi istraživanja utvrđeno je da će se najbolji rezultat dobiti ukoliko se prilikom proučavanja vođe u obzir uzme i situacija u kojoj se nalazi. Unutar takvog promišljanja nastale su kontingencijske teorije vodstva, a u radu je detaljno objašnjen Fiedlerov kontingencijski model, situacijski pristup, teorija puta do cilja, teorija razmjene između vođe i članova te model sudjelovanja u vodstvu. Unutar suvremenog pristupa vodstvu objašnjeno je karizmatsko, transakcijsko i transformacijsko, autentično, uslužno i interaktivno vodstvo. Na kraju rada provedeno je istraživanje u kojem se ispitala primjenjivost odabranih teorija vodstva. Rezultati istraživanja pokazuju primjer dvaju poželjnih vođa koji su uvidjeli da su zaposlenici njihova najveća vrijednost, svjesni su njihovih različitosti i sukladno tome ih motiviraju i usmjeravaju.