Brojni znanstveni članci razmatraju probleme posrednika u procesima prijenosa znanja (Knowledge Transfer, KT) i prijenosa tehnologija (Technology Transfer, TT) od akademske zajednice do industrije i obrnuto, koji imaju ulogu katalizatora i koji zahtjevaju bolju razradu. Oni usklađuju potrebe industrije kroz KT i povezuju financijske izvore [2] te doprinose razvoju povjerenja i unapređuju prepoznavanja partnera. Preliminarno istraživanje u znanstvenoj literaturi je prepoznalo oko pedeset problema vezanih za posrednike. Oni uključuju društvenu odgovornost, posrednike, ulogu brokera, uparivanje potencijalnih partnera za kolaboraciju, kao i poslovni model posrednika, izbor kanala i internu strukturu za optimalan odgovor. Među tim posrednicima su i DIH-ovi. Prvi puta su predstavljeni 2016. godine u strategiji „Digitalizing European Industry Strategy“ Europske komisije (European Commission, EC), kao strukture čija je glavna svrha digitalna transformacija (Digital Transformation, DT) malih i srednjih poduzeća (small and medium-sized enterprises, SMEs). Oni su neprofitne "one-stop-shops" strukture s organizacijom za istraživanje i razvoj ili sveučilišnim laboratorijem u svojoj srži. Budući da SME nose 99% cjeokupnog poslovanja Europske Unije (EU) te činjenice da je razina digitalizacije EU država članica vrlo heterogena, DIHovi su stvoreni kako bi unaprijedili EU konkurentsnost na internacionalnom tržištu kroz digitalizaciju četiri petine EU SME, koji još nisu visoko digitalizirani . DIH-ovi okupljaju različite dionike, a kroz politike država članica i regija, industrije (s naglaksom na SME), istraživačke entitete i akademsku zajednicu - stvaraju sinergiju. Kriteriji za DIH elemente još nisu propisani i zahtjevaju daljnju razradu. Osnovna pretpostavka ovog istraživanja je da je DIH u svojoj osnovi sustav za isporuku vrijednosti (Value Delivery System, VDS). Vrijednost koja se isporučuje DIH korisnicima, koji su prvenstveno SME i javnih sektor, su umrežavanje, razni oblici dijeljenja poslovnih savjeta, korištenije KT platformi i usluga i dr. Govoreći kibernetičkim rječnikom, DIH je upravljani sustav koji posreduje u transformaciji znanja i vještina od pružatelja od korisnika, dok se uloge u procesu mogu izmjenjivati. Studije slučaja će biti korištene za prikaz i evaluaciju pojedinih scenarija DIH isporuke vrijednost. U skladu s navedenim, metamodeliranje će biti korišteno za stvaranje dizajna DIH referentnog meta-metamodela (DIH Referent Meta-Metamodel, DIH RMM). Value Delivery Modeling Language (VDML) metamodel će biti korišten kao početna točka za DIH RMM dizajn. DIH RMM bi bio koncept, koji bi mogao generirati nove DIH modele. DIH karakteristike koje ga čine prikladnim za modele za isporuku vrijednosti (Value Delivery, VD) su njegove strukture i odnosi koji mogu biti mapirani na podskup VDML metamodela; klase koje je definirala Object Management Group (OMG). Fokus VDML-a su aktivnosti, sposobnosti, poslovne mreže, lanci vrijednosti, uloge i kompleksne kolaboracije, a to su sve elementi DIH-a i mogu na razne načine biti prepoznati u DIH literaturi. Moguće je istražiti konformnost koncepata DIH-a s konceptima VDS-a. Stoga, kako bi bilo prikazano stvaranje i razmjena vrijednosti, modeliranje vrijednosti bi bio koristan pristup. Postoje brojne metode, referentne arhitekture i alati za modeliranje vriednosti, koji će obogatiti DIH RMM. e3value metoda se koristi za modeliranje razmjene vrijednosnih objekata između mreža klijenata i organizacija, gdje svaka stranka uključena u transakciju zaprima barem jedan vrijednosni objekt; ekonomsku transakciju. Resource-Event-Agent (REA) ontologija, za razliku od e3value metode, ne sadrži element aktivnosti vrijednosti i nije nabolji pristup za razvoj poslovanja. Alexander Osterwalderovo i Yves Pigneurovo Platno poslovnog modela (Business Model Canvas, BMC) je najpopularniji alat za razvijanje modela i vizualizaciju, kioji se temelji na Business Model Ontology (BMO). TOGAF® standard od The Open Group za Enterprise Architecture Methodology i okvir za poboljšanje poslovne efikasnosti, uključuje sadržajni okvir koji osigurava dosljednost vezanu za ishode Architecture Development Method (ADM). Lindgrenov poslovni model ima sedam dimenzija: prijedlog vrijednosti (Value Proposition), klijent i/ili korisnik (Customers and/or User), unutarnje funkcije lanca vrijednosti (Value Chain Functions (Internal Part), kompetencije (Competences), mreža (Network), odnos (Relation) i formula za vrijednost (Value Formula) . Ovaj model je rezultat potrebe za zajedničkim jezikom za modeliranje poslovanja i generički okvir za bilo koji poslovni model. Value Network Analysis (VNA) definira različite uloge u kolaboraciji i stvaranje vrijednosti kroz razmjenu s ciljem: utjecaja na (ne)financijske izvore; otkrivanja novih vrijednosti; povećanja isporuke vrijednosti i njihova optimizacija; poboljšanja organizacijeke, operativne i financijske izvedbe; te unapređenja vrijednosnih tokova. Prvo poglavlje je uvertira u disertaciju, koja objašnjava zašto su DIH-ovi odabrani kao glavni protagonisti. Poglavlje također objašnjava motivaciju za istraživanje, glavne ciljeve i hipoteze, zašto je istraživački okvir znanosti o dizajnu odabran za istraživačku metodologiju te koji su znanstveni i društveni doprinosi istraživanja. Drugo poglavlje objašnjava kako će istraživanje biti izvedeno kroz faze istraživačkog okvira znanosti o dizajnu (Design Science Research, DSR); prva faza je zaokupljena kvalitativnim istraživanjem kroz pregled literature; druga faza se tiče hipoteze da je poslovni model DIH-a u svojoj srži isporuka vrijednosti, pa će DIH biti mapiran na VDML metamodel; u trećoj fazi će biti kreirani artefakti, biti će napraljeno konceptualno mapiranje, kao i instrument. Četvrta i peta faza će biti razrađene u šestom poglavlju. Treće poglavlje daje prikaz rezultata pregleda literature koji je napravljen za ovu disertaciju. Znanstvena osnova disertacije je znanstvena teorija u području prijenosa znanja i tehnologije, od akademske zajednice do industrije i obrnuto. U području prijenosa znanja i tehnologija, fokus disertacije se sužava na posrednike u tim procesima. Među različitim posrednicima, fokus se dalje sužava na DIH-ove. Opisani su i problem posrednika. Četrvto poglavlje objašnjava hipotezu da je poslovni model DIH-a u svojoj srži model sustava za isporuku vrijednosti. Vrijednost mora biti adekvatno prikazana, a to se može postići na razne načine. Ovo poglavlje pruža definicije osnovnih povezanih koncepata, objašnjenja, opise i usporedbe, kao i objašnjenje zašto će metamodeli biti korišteni u ovoj disertaciji, a ne ontologije. Također će biti dan prikaz DIH (meta)modela. Peto poglavlje opisuje druge referentne arhitekture, koje pružaju različitte poglede na DIH, fokusirajući se pritom na njegove razne aspekte. One su Osterwalderovo platno poslovnog modela, TOGAF, REA, e3value i Lindgrenov poslovni model. DIH elementi u njihovoj potpori će biti određeni. Također, inicijalne M0, M1/1 i M1/2 konceptualne razine DIH-a su prikazane. Šesto poglavlje razrađuje četvrtu fazu DSR-a; u četvrtoj fazi će biti napravljena evaluacija kroz verifikaciju i validaciju. Sedmo poglavlje razrađuje petu fazu DSR-a; biti će doneseni zaključci, prijedlog RMM DIHa će biti dizajniran te će biti određen stupanj kompementarnosti i nekompatibilnosti DIH-a s VDML metamodelom. Osmo poglavlje elaborira zaključke disertacije. Također opisuje znanstvene i društvenedoprinose disertacije, ograničenja istraživanja i implikacije na buduća istraživanja. Deveto poglavlje se sastoji od referenci. Ono je prikaz literature koja je korištena za disertaciju. Deseto poglavlje se sastoji od privitaka, koji sadrže razne popise i tablice povezane s disertacijom, kao i instrumente te bilješke s praktičnog dijela istraživanja.