O nasilju među djecom govorimo kada jedno ili više djece uzastopno i namjerno uznemiruje, napada ili ozljeđuje drugo dijete koje se ne može obraniti. U posljednjih 20-ak godina istraživanja su se u ovom području usmjerila na brojne rizične i zaštitne čimbenike za razvoj nasilja među djecom. Ekološki pristup u razvoju normalnog i patološkog ponašanja i doživljavanja uzima u obzir karakteristike okruženja u kojem dijete živi, ali i specifične načine na koji ti čimbenici djeluju i oblikuju jedan drugoga u funkciji razvoja (Vulić-Prtorić, 2001). Polazeći od navedenog pristupa možemo govoriti o četiri skupine čimbenika koje utječu na razvoj nasilja među djecom: intrapersonalni (biološke, psihološke i genetske osobine djeteta), obiteljske i druge bliske veze, škola i zajednica, te kultura i mediji. Jedan od najvažnijih čimbenika za razvoj nasilja među djecom je obitelj u kojoj dijete odrasta jer je ona primarni izvor podrške i učenja. Olweus (1998) je u svojim istraživanjima utvrdio da roditeljski odgoj i uvjeti u kojima dijete odrasta imaju veliku ulogu u razvoju nasilja među djecom. Istraživanja su pokazala da postoji niz obiteljskih čimbenika značajnih za pojavu nasilja među djecom (Olweus, 1998 ; Orpinas i Horne, 2006), koje možemo podijeliti u tri skupine: 1) roditeljska ponašanja ; 2) roditeljska agresivnost ; 3) zanemarivanje djeteta. Kombinacija navedenih višestrukih rizičnih čimbenika najbolje predviđa dugoročni razvoj agresivnog i nasilnog ponašanja u djece. Kada obitelj, koja je primarni socijalizacijski agens, predstavlja model nasilnog ponašanja, djeca takvo nasilno ponašanje uče te ga prenose i u druge životne situacije i okolinu u kojoj odrastaju. Poznavajući navedene rizične čimbenike i njihovo djelovanje možemo se usmjeriti na izradu intervencijskih programa koji bi ciljano bili usmjereni na mijenjanje roditeljskog ponašanja i razvoj pozitivnog roditeljstva te bi tako spriječili i razvoj nasilja među djecom.