Schraw i Moshman (1995 ; prema Schraw, Crippen i Hartley, 2006) definiraju metakogniciju kao znanje i regulaciju kognitivnih procesa. Za razliku od kognicije koja obuhvaća samo izvršavanje zadatka, metakognicija obuhvaća razumijevanje na koji način je zadatak izvršen. Metakognitivni procesi su važni jer dovode do konceptualnih promjena u učenju što omogućuje duže zadržavanje materijala i primjenu na nov način (Georghiades, 2000). Kognitivne sposobnosti su se u različitim istraživanjima pokazale kao važan prediktor školskog uspjeha, koeficijenti korelacije između opće inteligencije i školskih ocjena u osnovnoj školi iznose u prosjeku oko 0, 5 (Neisser i sur., 1996). Istraživanja metakognicije i inteligencije su pokazala da su metakognicija i kognitivne sposobnosti dva različita konstrukta, te da (Howard, McGee, Shia i Hong, 2001) visok stupanj metakognitivne samoregulacije može kompenzirati niže sposobnosti u uspješnosti rješavanja problemskih zadataka. Cilj našeg istraživanja bio je provjeriti mogućnost predviđanja školskog uspjeha na temelju stupnja kognitivnog i metakognitivnog razvoja kod učenika sedmih i osmih razreda osnovne škole. U istraživanju su korišteni slijedeći instrumenti: Upitnik metakognicije (Vizek-Vidović, 1995 ; prema Zoričić, 1995), Kognitivno-neverbalni test (Sučević, Momirović, Fruk i Auguštin, 2004) i ljestvica rječnika Mill Hill (Lewis i sur., 1977 ; prema Križan i Matešić, ml., 2001). Rezultati su pokazali da je metakognicija, izuzev inteligencije, značajan prediktor školskog uspjeha. Dobiveni rezultate imaju i direktne implikacije na praksu jer su veći rezultati na Upitniku metakognicije povezani s većim ocjenama iz hrvatskog i matematike, te općim uspjehom, a metakognicija je nešto čemu možemo podučavati učenike.