U kontekstu novog institucionalizma, ali i suvremenog izučavanja institucija općenito, često se ističu analitički nedostatci nedovoljnog fokusa na makroekonomska pitanja te ignoriranja koncepta moći. Posebno se tvrdokornim pokazao problem endogene institucionalne promjene budući da mainstream pristupi najčešće interpretiraju institucionalnu promjenu kao egzogenu. Inzistiranje na egzogenoj promjeni znači da uzroci i značaj same promjene nisu obuhvaćeni u konceptualizaciji institucija, već se institucije nastavljaju prešutno shvaćati kao stabilne. Empirijski očita konstantnost samih institucionalnih promjena objašnjava se pak kroz eksterni događaj, odnosno ne kao proizvod prirode samih institucija, već samo neizvjesnosti njihovog okoliša. Takvo je stanje rezultat ozbiljnih konceptualnih promašaja koji su literaturi institucionalne analize već poznati, iako s njima do danas nije uspješno raskrstila. Ova je disertacija u svojoj osnovi pokušaj suočavanja s tim problemom te svrstavanja uz bok s drugim pokušajima objašnjavanja endogenih institucionalnih promjena. Teorijska strategija vrti se oko uključivanja relevantnih pokretača institucionalnih promjena u analizu kako bi se postigao dovoljno širok obuhvat da se egzogenost promjena svede na minimalnu razinu. Kroz širenje takvog obuhvata brzo postaje jasno da je nacionalna razina kao uobičajena jedinica analize institucija zapravo nedostatna budući da se u globalnim procesima često nalaze relevantni pokretači promjene na nacionalnoj razini. Samim time bi primjerice deregulacija određenog tržišta u odazivu na zahtjeve globalizacije, ekonomskih integracija ili financijalizacije svjetskih tržišta nužno bila svedena na egzogenu promjenu. Dakle potraga za endogenosti logički nas dovodi do nadnacionalne jedinice analize, a za nošenje s istom potrebna nam je teorija koja na nadnacionalnoj jedinici analize može ponuditi objašnjenje i predviđanje osnovnih globalnih ekonomskih procesa, njihovu interakciju s procesima na nacionalnim razinama te s konceptom moći (kako bismo ispravno identificirali aktere koji mogu utjecati na promjenu). Teorija sustavskoga ciklusa odabrana je za predviđanje tih globalnih procesa jer omogućuje dugoročnu povijesnu leću i teoriju cikličkih pomaka u izvorima moći. Osnovna je metoda s kojom se ova dva obuhvata literature (sustavski ciklus i institucionalna teorija) dovode u dijalog izgradnja novog metateorijskog okvira po uzoru na Elinor Ostrom, dakle okvira koji kroz metateorijski jezik podrazumijeva i obuhvaća više teorija koje pak mogu obuhvaćati više modela, tj. više specifičnih setova kauzalnih objašnjenja.Unutar tog novog okvira identificiramo tri međusobno povezana kanala institucionalne promjene: ovisnost o prijeđenom putu, odnose moći definirane kroz sustavski ciklus te institucionalni dizajn putem formalne politike. Središnja je hipoteza ovog doktorskog rada kako su promjene u radnim institucijama pod utjecajem sustavskoga ciklusa. Sustavski je ciklus pak operacionaliziran kao tri međusobno povezana pokretača institucionalne promjene: faza sustavskoga ciklusa (materijalna ili financijska ekspanzija), trgovinski odnosi i razvojne strategije. Ova je teza teorijske prirode, ali će koristiti tri ilustrativna empirijska poglavlja koja prikazuju promjenu institucija povezanih s radom od 1980. godine u SAD-u, Njemačkoj i NR Kini. Institucije koje se odnose na rad odabrane su iz nekoliko razloga. Kao prvo, rad je ključan element u logičkoj globalno-lokalnoj tenziji shvaćenoj kao tenziji između mobilnog, globalnog kapitala te teže pokretnog, lokalnog rada. U tom je kontekstu sustavski ciklus proces koji se bavi profitabilnošću i investicijama (globalnim dijelom jednadžbe), dok je rad manje mobilan faktor i više pripada nacionalnoj razini (nacionalni/lokalni dio jednadžbe). Logički, oba faktora potrebna su u proizvodnji, no u spekulativnim pomacima kapitala rad može postati sve bliži suvišnosti, pa se u posljednjim desetljećima znatno pogoršava odnos moći između rada i kapitala u korist potonjega. Kao drugo, rad zauzima ključno mjesto i u političko-ekonomskim sustavima na nacionalnoj razini. Budući da radnička prava (formalizirana zakonom ili uspostavljena kroz kolektivne pregovore) imaju značajan učinak na distribuciju dohotka, ona su također važan dio upravljanja agregatnom potražnjom. Samim time utječu na nejednakost dohotka i sposobnost upravljanja ekonomskim krizama. Kao treće, zastupanje radničkih interesa omogućava jasan uvid u političku moć implicitnu u ekonomskim pitanjima, prvenstveno kroz praćenje sindikalne gustoće i pokrivenosti kolektivnim ugovorima. Tradicionalna zastupanja radničkih interesa kroz stranački sustav u posljednjim desetljećima zakazala su budući da se uz pomoć napretka tehnologije promijenila i struktura zaposlenja, pa manje glasača pripada sindikalno usmjerenim aktivnostima poput industrije. No tzv. electoral turn u institucionalnoj literaturi posljednjih godina omogućava i nove uvide u povezanost ostataka klasnog sustava i stranačke politike u suvremenom svijetu. Kao četvrto i konačno, modeli rasta (tj. razvojne strategije) nerazdvojno su povezani s radnim institucijama – pa je model rasta koji se oslanja na izvoz kompatibilniji s fleksibilnim formatima zaposlenja, a model rasta koji se oslanja na domaću potražnju kompatibilniji sa zaštićenim tržištem rada. Iz svih su ovih razloga institucije povezane s radom osobito podesne za demonstraciju novog okvira. No i obratno je točno budući da je novi okvir osmišljen upravo oko uloge institucija rada u suvremenom kapitalizmu. Poglavlje 1 prikazuje globalni proces kapitalizma unutar svjetsko-sustavske jedinice analize i kroz teoriju svjetskog sustava, koja je izgrađena na logici alternirajućih faza financijske i materijalne ekspanzije. Stoga se fokusira na Arrighijev pristup svjetsko-sustavskom istraživanju koji kulminira u teoriji sustavskoga ciklusa te nudi kritiku Arrighijevog pristupa kao nedovoljno osjetljivog na faktore povezane s ekonomijom potražnje te nedovoljno opremljenog za analizu nacionalnih iteracija kapitalizma. No interpretacija sustavskoga ciklusa Beverly Silver nudi ključne uvide u učinke sustavskoga ciklusa na raspodjelu moći, pa se u njezinoj misli može tražiti ishodište za povezivanje sustavskoga ciklusa s institucijama. Njezin pristup moći rada (po uzoru na Wrighta) razlikuje strukturnu i asocijativnu moć, s tim da se strukturna moć odnosi na sposobnost pregovaranja koja je rezultat položaja i uloge u gospodarskom sustavu, a asocijativna moć kapacitet organizacije rada. Teorija sustavskog ciklusa omogućava i predikcije kretanja moći rada. Poglavlje 1 identificira tri relevantna elementa: fazu sustavskoga ciklusa (materijalna ili financijska ekspanzija, pri čemu koristimo pristup Beverly Silver), položaj u međunarodnoj trgovini (prema analogiji sa Silver) te, uz potrebnu dodatnu makroekonomsku reinterpretaciju, ekstenzivnu/intenzivnu razvojnu strategiju. Poglavlje 2 prikazuje suvremene pristupe proučavanju institucija i institucionalnih promjena (povijesni institucionalizam, sociološki institucionalizam i institucionalizam racionalnog izbora kao tri „nova institucionalizma“ te njihov konačni oblik u komparativnom istraživanju kapitalizma) kako bi se identificirali elementi korisni za konstrukciju novog okvira institucionalne promjene koji se može primijeniti na institucije nacionalne razine.Poglavlje 2 također iznosi kritiku velikog dijela pristupa unutar novog institucionalizma zbog konceptualne ovisnosti o egzogenim šokovima u interpretacijama institucionalne promjene – što im omogućava zadržavanje na očekivanju institucionalne stabilnosti s rezultatom prevalentnosti istraživačke agende upućene na tipologije nacionalnih kapitalizama. Poglavlje završava definiranjem triju konceptualno korisnih kanala institucionalne promjene: ovisnosti o prijeđenom putu, namjernim institucionalnim dizajnom kroz formalne političke procese te manje kodificiranim političkim interakcijama vođenim resursima moći. Pristup institucionalnoj promjeni koji razvija ova disertacija zahtijeva i teoriju promjene odnosa u resursima moći, pa su naredna dva poglavlja posvećena integraciji teorije sustavskog ciklusa (koja u dovršenom obliku obuhvaća upravo promjene u resursima moći) s konceptima institucionalne promjene. Poglavlje 3 istražuje kompatibilnost snaga i slabosti ovih dvaju velika teorijskih sklopova – s jedne strane teorije sustavskog ciklusa (često fokusirane na globalnu razinu, uz ignoriranje uloge i učinka institucija na nacionalnoj razini), a s druge strane suvremenih pristupa institucionalnom proučavanju (često fokusiranih na nacionalno i stabilno, uz ignoriranje uloge i učinaka globalnih procesa). U pokušaju nadilaženja tih specifičnih ograničenja korisnom se pokazuje svjetsko-sustavska jedinica analize koja nadilazi lokalno/nacionalno te se usredotočuje na globalnu ekonomsku podjelu rada između razvijenih i podrazvijenih. Analiza institucionalnih promjena kroz ovakvu jedinicu analize omogućava nam da obuhvatimo više varijabli kao endogenih procesu koji opisujemo. Dugim riječima, ovakvo povećanje jedinice analize može nam omogućiti razumijevanje interakcija globalnih ili transnacionalnih ekonomskih procesa i nacionalnih institucija. Poglavlje 3 također razvija kejnezijanske elemente ekonomije potražnje koji su ključni medijator između arigijanskih kategorija sustavskoga ciklusa i institucionalnih teorija. Apstraktne arigijanske kategorije intenzivnog i ekstenzivnog kapitalizma tako su interpretirane kroz prizmu ekonomije ponude i ekonomije potražnje kao konkretne suvremene razvojne strategije – što predstavlja nužni metateorijski iskorak na putu prema integraciji više teorija u zajednički novi okvir. S jedne strane fokus na izvoz u ekstenzivnoj strategiji nužnim čini odnos prema tržištu rada primarno kroz trošak povezan s proizvodnjom – cilj je tako rad učiniti što konkurentnijim i što fleksibilnijim. S druge strane fokus na domaće tržište u intenzivnoj strategiji nužnim čini odnos prema tržištu rada primarno kroz osiguranje domaće potražnje – cilj je tako osigurati visoku zaposlenost i nužnu razinu dohotka radnika. Ovo poglavlje također definira institucije, institucionalnu promjenu i pokretače (drivers) institucionalne promjene, što su elementi potrebni za novi okvir. Poglavlje 4 operacionalizira centralnu hipotezu ovog doktorskog rada kroz novi okvir institucionalne promjene, koji koristi elemente razvijene u Poglavlju 3. Centralna hipoteza utvrđuje kako su promjene u institucijama povezanima s radom pod utjecajem sustavskoga ciklusa, a novi okvir u Poglavlju 4 razrađuje sedam pokretača u tri isprepletena kanala institucionalne promjene. Sustavski ciklus operacionaliziran je kao tri međusobno povezana pokretača institucionalne promjene: faza sustavskog ciklusa (materijalna ili financijska ekspanzija), trgovinski odnosi i razvojne strategije. Uz dodatna dva pokretača – tehnološke promjene i pozicije moći – sustavski ciklus tvori kanal koji objašnjava cikličke pomake u moći. Druga dva kanala – ovisnost o prijeđenom putu i institucionalni dizajn – pružaju važan kontekst, a nešto su bolje identificirana u postojećoj literaturi od sustavskoga ciklusa. Centralni konceptualni novum ovoga doktorskoga rada upravo je uključenje sustavskoga ciklusa u novi okvir institucionalne promjene – što je moguće isključivo zbog reinterpretacije kroz ekonomiju potražnje izvedene u Poglavlju 3. Poglavlja 5, 6 i 7 primjenjuju okvir iz Poglavlja 4 na ilustrativne slučajeve tržišta rada u SAD-u, Njemačkoj i Narodnoj Republici Kini od 1980. Poglavlje 5 propituje dodatnu deregulaciju i okretanje slobodnom tržištu na tržištu rada u SAD-u u tom razdoblju. U tom su smislu institucije povezane s tržištem rada ušle u 1980-e kao već fleksibilno tržište s ograničenim sposobnostima organizacije rada. Taj se trend nastavio kroz naredna četiri desetljeća, a Poglavlje 5 otvara osnovne koncepte institucionalne promjene na tržištu rada u SAD-u kroz tri aspekta institucija prema Douglassu Northu (formalne – neformalne – izbjegnute). Nisu se pojavile značajne zakonske inovacije kako bi se trend promijenio na razini formalnih institucija, a moć rada u organizaciji i pregovaranju nastavila je opadati – sa značajnim utjecajem na promjenu neformalnih institucija u smjeru fleksibilizacije. Ove su okolnosti također pridonijele situaciji u kojoj su marginalizirani radnici prepušteni brojnim nezakonitim praksama uključujući nezakonitu uskratu isplate nadnica (izbjegnute institucije). Upotrebljavajući okvir iz Poglavlja 4, Poglavlje 5 interpretira institucionalne promjene u SAD-u kao rezultat triju identificiranih kanala institucionalne promjene (ovisnost o prijeđenom putu – resursi moći/sustavski ciklus – institucionalni dizajn). Za razliku od dva slučaja u narednim poglavljima, u SAD-u su sva tri kanala djelovala u istom smjeru. Tako ovisnost o prijeđenom putu (prvi kanal) može biti u fokusu interpretacije s obzirom na nastavljanje smjera kretanja prema slobodno-tržišno orijentiranom tržištu rada još od kraja 1940-ih. No uspješnost takve promjene zamisliva je samo u kontekstu izostanka institucionalnog dizajna koji bi reformirao takvu strukturu (treći kanal) i nemogućnosti rada da aktivno brani svoje interese (drugi kanal) s obzirom na opadajuću strukturnu i asocijativnu moć uzrokovanu trgovinskim deficitima, financijskom ekspanzijom i pomakom u postindustrijsko društvo. Interpretativna logika Poglavlja 5 također nastoji nadići diskrepancije u kontekstu literature modusa promjene, u kojoj su se pojavila dva stajališta o tržištu rada u SAD-u. Prema Thelen, radi se o displacementu (nadomještanju jednog seta institucija drugim, s fokusom na deregulaciji), a prema Hackeru i Piersonu, radi se o driftu (napuštanju duha starog seta institucija kroz manjak adaptacije novim okolnostima). Okvir koji koristimo služi se hijerarhijskom razradom pokretača i kanala prema vremenskom razdoblju potrebnom za njihov razvoj te je unutar tog okvira jasno da su obje interpretacije u literaturi plauzibilne unutar svojih razdoblja. Tako je displacement dugoročna interpretacija općeg obrasca promjene u institucijama povezanima s tržištem rada u SAD-u, a drift je kratkoročni preduvjet za njegov razvoj. Poglavlje 6 analizira institucije povezane s tržištem rada u Njemačkoj od 1980. One su počele na dobro zaštićenoj razini, ali su u međuvremenu povećale dualizaciju tržišta rada kroz kombiniranje dobro zaštićene jezgre tržišta rada u proizvodnji i sve više dereguliranog sektora usluga. Promatrano kroz nortijansku prizmu, dominiraju formalne i neformalne institucije, dok (za razliku od SAD-a i Kine) izbjegnute institucije nisu značajan problem. U smislu formalnih institucija, zadržan je visok stupanj zaštite ugovora na neodređeno vrijeme, ali sve veći stupanj liberalizacije ugovora na određeno vrijeme i ostalih tipova marginalnog zapošljavanja. U smislu neformalnih institucija, prakse u kolektivnim pregovorima također reflektiraju sve veću dualizaciju. Taj institucionalni rezultat interpretiran je kao učinak interakcije u tri identificirana kanala. Ovisnost o prijeđenom putu (prvi kanal) stvorila je ključni kontekst u kojem je institucionalizirana suradnja organiziranog rada i organiziranih poslodavaca s državom kao medijatorom. No ovaj je tradicionalni tripartitni pristup reformama bio ostatak starijeg stadija razvoja odnosa moći u kojima su strukturna i asocijativna moć rada bile na znatno višoj razini. Drugi kanal institucionalne promjene u Poglavlju 6 opisuje promjene u odnosima moći koje su zadržale bastion u proizvodnji, ali ga nikad nisu izgradile u marginalnom dijelu tržišta rada (uvelike u uslužnom sektoru). To je pak stvorilo dualizam moći koji je bio pretpostavka institucionalne dualizacije samog tržišta rada. Treći kanal (institucionalni dizajn) u fokus stavlja namjerne reforme Schröderove vlade koja je pokušala unaprijediti njemačku konkurentnost kroz liberalizaciju modela tržišta rada. Rezultat je bio institucionalizacija ekstenzivne razvojne strategije kroz dualizam tržišta rada, što je značajan pomak u odnosu na nekadašnju intenzivnu strategiju. Sama dualizacija omogućena je u ovisnosti o prijeđenom putu i s visokim stupnjem moći industrijskog rada, koji su štitili jezgru tržišta rada namjernim reformama (institucionalnim dizajnom) i niskim stupnjem moći rada u uslužnim djelatnostima te proizveli liberalizaciju u marginalnom sektoru tržišta rada. U kontekstu modusa institucionalne promjene Poglavlje 6 potvrdilo je navode iz literature koji su opisivali promjene tržišta rada u Njemačkoj kao drift, ali samo za dva dugoročnija kanala, dok kratkoročniji, treći kanal institucionalnog dizajna upućuje na displacement. Poglavlje 7 primjenjuje okvir institucionalne promjene na institucionalne promjene tržišta rada u Narodnoj Republici Kini od 1980. Kao i u druga dva ilustrativna slučaja, poglavlje počinje pregledom institucionalne promjene kroz nortijansku prizmu. Formalne institucije pružaju visok stupanj zaštite, no postoji veliki jaz u primjeni (enforcement gap), pa su u Kini znatno važnije neformalne i izbjegnute institucije. Sveukupni smjer promjene upućen je na pojačavanje zaštite rada, no na način koji ne narušava monopol moći Komunističke partije Kine. Utoliko je kanal ovisnosti o prijeđenom putu izuzetno važan jer djeluje u kontekstu povratne sprege moći relevantnih aktera – odnosno Partije, koja koristi postojeću moć kako bi je zadržala u budućnosti. Najvažniji je aspekt izostanak nezavisnih sindikata koji omogućuje jedinstven način kolektivnih pregovora i štrajkova (u kojima su priznati sindikati samo medijator između radnika i ostalih zainteresiranih strana, a nikada aktivni provoditelj štrajka). Unutar toga konteksta odvijaju se promjene u drugom kanalu (sustavski ciklus/odnosi moći), gdje se desetljećima povećavala strukturna moć rada zbog izvozno motivirane materijalne ekspanzije i tehnološke dinamike, ali su učinci takvog pomaka presudno ograničeni onemogućavanjem izraza asocijativne moći (dakle sposobnosti organizacije). U takvoj kombinaciji kanala u Kini najvažnije mjesto zauzima institucionalni dizajn (treći kanal), kroz koji su se pojavile reforme u smjeru stvaranja srednje klase, borbe protiv siromaštva, zaštite tržišta rada i pojačavanja domaće potrošnje. Ove promjene zapravo sugeriraju pomak u razvojnim strategijama. Izniman uspjeh gospodarstva Kine kroz 1990-e i 2000-e bio je rezultat ekstenzivne razvojne strategije, koja je zavisila od izvoza i postizanja međunarodne konkurentnosti prvenstveno kroz niske nadnice. U dinamici ovih triju kanala institucionalne promjene ovisnost o prijeđenom putu tako nameće raspodjelu vidljive (asocijativne) moći koja se radu odriče, dok drugi kanal stvara rastuću strukturnu moć rada koja se pokušava izraziti i kroz nepoželjne štrajkove. Rješenje donosi treći kanal, koji mimo organiziranog rada stvara reforme koje pogoduju samom radu, ne gubeći pritom monopol moći Partije. Poglavlje 8 sažima i uspoređuje nalaze ilustrativnih poglavlja 5, 6 i 7 te ih interpretira u svjetlu teorijskog dijela rada. U kontekstu modusa promjene, poglavlje podcrtava značenje izloženog okvira za interpretacije modusa institucionalne promjene. Tako uspoređuje interpretacije iz poglavlja o SAD-u (displacement u prva dva kanala i drift u trećem) i Njemačkoj (drift u prva dva kanala i displacement u trećem) te argumentira kako institucionalne promjene na tržištu rada u Kini predstavljaju primjer za layering (supostojanje različitih i konkurentskih institucionalnih rješenja) u sva tri kanala. Poglavlje 8 također logički zatvara luk disertacije i tumači izvedene institucionalne promjene u kontekstu svjetskoga sustava – dakle Njemačke i Kine kao globalnih konkurenata u privlačenju trgovinskih partnera i pozicioniranju svojih gospodarstava u centar svjetske privrede. U tom je smislu napose zanimljiva asimetrija promjena u razvojnim strategijama s Njemačkom, koja je u posljednja dva desetljeća izvela pomak iz intenzivne u ekstenzivnu strategiju, i Kine, koja nastoji izvesti pomak iz ekstenzivne u intenzivnu strategiju. Konačno, zaključak podcrtava najvažnije aspekte doktorskoga rada.