Abstract | Sigurnosna politika Ruske Federacije aktualna je tema posljednjih nekoliko godina, s obzirom na to da se Rusija nalazi u području koje je obilježeno etničkim sukobima, prevratima na političkoj sceni, te se nalazi u području koje je ruta transnacionalnog kriminala. Rusija je zajedno s ostalim državama koje su činile Sovjetski Savez (Armenijom, Azerbajdžanom, Bjelorusijom, Kazahstanom, Kirgistanom, Moldovom, Tadžikistanom i Uzbekistanom), s izuzetkom Estonije, Latvije i Litve, te Ukrajine, osnovala Zajednicu neovisnih država kako bi sačuvala utjecaj kojeg je imala unutar bivše države i ostvarivala svoje ekonomske, političke, sigurnosne i kulturne interese. Ova regionalna međunarodna organizacija nalazi se prva na listi prioriteta vanjske politike Rusije, ali se pokazala nedostatnom u ostvarivanju ruskih sigurnosnih interesa, već joj je utjecaj ograničen na kulturu i, djelomično, ekonomiju. U svrhu održavanja vojnih baza na postsovjetskom prostoru, organiziranja zajedničke obrane, i kao kompenzaciju za nekadašnji Varšavski pakt, Rusija je zajedno s Armenijom, Bjelorusijom, Kazahstanom, Kirgistanom i Tadžikistanom osnovala Organizaciju ugovora o kolektivnoj sigurnosti. Potonja organizacija se, za razliku od Zajednice neovisnih država, pokazala relativno uspješnom, posebno u sprječavanju transnacionalnog kriminala i zaštiti granica. Rusija putem Organizacije ugovora o kolektivnoj sigurnosti pokušava parirati NATO-u, stoga s državama članicama provodi zajedničke vojne vježbe i stacionira svoje vojnike u postsovjetskom području, kako bi ostvarila kontrolu svoje zone posebnog interesa. Ruska sigurnosna politika uvelike se razlikuje u mandatu Vladimira Putina od one u mandatu Borisa Jeljcina, posebno glede korištenja konvencionalnih vojnih snaga i određivanja prioriteta. U Jeljcinovom mandatu prioritet je bio očuvanje unutarnjeg poretka Rusije, dok je Putin okrenut izgradnji Rusije kao regionalne, ali i globalne sile. |
Abstract (english) | The security policy of the Russian Federation has been a current topic for the last few years, given that Russia is in an area marked by ethnic conflicts, coups on the political scene, and is in an area that is a route of transnational crime. Russia, along with the other states that made up the Soviet Union (Armenia, Azerbaijan, Belarus, Kazakhstan, Kyrgyzstan, Moldova, Tajikistan, and Uzbekistan), with the exception of Estonia, Latvia, Lithuania, and Ukraine, established the Commonwealth of Independent States to maintain the influence it had within the former state and pursued its economic, political, security and cultural interests. This regional international organization is first on Russia's list of foreign policy priorities, but has proved insufficient in pursuing Russia's security interests, and its influence is limited to culture and, in one small part, the economy. For the purpose of maintaining military bases in the post-Soviet space, organizing joint defense, and as compensation for the former Warsaw Pact, Russia, together with Armenia, Belarus, Kazakhstan, Kyrgyzstan, and Tajikistan, established the Collective Security Treaty Organization. The latter organization, unlike the Commonwealth of Independent States, has proven to be relatively successful, especially in preventing transnational crime and protecting borders. Russia, through the Collective Security Treaty Organization, is trying to counter NATO, so it is conducting joint military exercises with member states and stationing its troops in the post-Soviet area, in order to gain control of its zone of special interest. Russia's security policy differs greatly in Vladimir Putin's term from that of Boris Yeltsin, especially in terms of the use of conventional military forces and setting priorities. In Yeltsin's mandate, the priority was to preserve Russia's internal order, while Putin focused on building Russia as a regional and global power. |