Kompariraju se slučajevi Njemačke, Ujedinjenog Kraljevstva, Švedske i Španjolske reprezentativni za četiri režima europske države blagostanja prema njihovim najvažnijim sastavnicama: mirovinskom i zdravstvenom sustavu, te politikama prema nezaposlenima. Na osnovi zatečenih režima blagostanja predviđaju se obilježja nacionalnog prosvjednog djelovanja kakva sugerira teorija mobilizacije resursa. Testiranjem na kolektivnom djelovanju registriranom u periodu globalne recesije prosuđuje se adekvatnost predviđanja. Produkt istraživanja je presjek karakterističnih obrazaca prosvjednih aktivnosti koji korespondiraju s pojedinim režimima blagostanja. Njihov odnos tumači se kao posljedica diferenciranog redistributivnog djelovanja režima blagostanja na segmente populacije. Dvije zavisne varijable određene su režimom blagostanja: masovnost prosvjednih aktivnosti i izgledi za institucionalizaciju i rutinizaciju pokreta. Korporativistički režimi, čiji je cilj očuvanje razina dohodaka i statusnih distinkcija, generiraju reaktivne prosvjede koji nastoje spriječiti uzurpaciju statusa. Obilježava ih nizak potencijal za institucionalizaciju. Liberalni režimi koji ne pružaju osiguranje od stratifikacijskog propadanja povećavaju vjerojatnost vaninstitucionalnih rješenja. Sumnja u izvršavanje obaveza koje socijaldemokratski režim preuzima dovodi do uspješne mobilizacije. U južnoeuropskim režimima države blagostanja percepcija da se prioriteti vladajućih stranaka razlikuju od želja građana i međunarodni pritisak za fiskalnom konsolidacijom rezultirali su masovnim prosvjedima sa širokom nacionalnom bazom.