| Abstract | Premda brojem stanovnika najmanja država Zapadnog Balkana te jedna od najmanjih na europskom kontinentu, Crna Gora prema svom geostrateškom i geopolitičkom položaju predstavlja važan subjekt međunarodnih odnosa, ne samo u regionalnom kontekstu. Kao sredozemna zemlja koja graniči s Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom, Srbijom, Kosovom i Albanijom, Crna Gora je važan partner inozemnim akterima te je i sama akter koji može dati prevlast određenoj politici i njezinim nositeljima. Stoga ne čudi da se i unutar Crne Gore i izvan nje analiziraju procesi njezina pridruživanja NATO-u koje je ostvareno 2017. te aktualni proces pridruživanja Europskoj uniji koji je čak i u nazivu nove crnogorske vladajuće političke stranke Pokret Evropa sad! Nakon 2006. godine kad je na referendumu obnovila svoju državnu neovisnost, Crna Gora u kontinuitetu pokazuje jasan vanjskopolitički smjer priključivanja ključnim euroatlantskim integracijama neovisno o recentnim političkim promjenama pa i unutarpolitičkim krizama. Također, dio crnogorske vanjskopolitičke strategije je i aktivno sudjelovanje u regionalnim inicijativama. Pritom svakako treba naglasiti korelaciju između interesa same Crne Gore i njezinih političkih aktera, što na vlasti, što u oporbi i – integraciju kojoj teži, posebice u regionalnom kontekstu koji je određen i dalje posljedicama ratnog raspada bivše Jugoslavije, krizama u pojedinim državama u okruženju te njihovim međusobnim odnosima. Napokon, za crnogorski vanjskopolitički položaj zainteresirane su i velike svjetske sile od europskih država i SAD-a do Ruske Federacije i NR Kine. Cilj ovog rada koji se temelji na studiji slučaja jest analizirati i interpretirati složenost vanjskopolitičkog položaja Crne Gore, njezinu posebnost unutar regije Zapadnog Balkana te pridruživanje NATO- u i Europskoj uniji kao primarni vanjskopolitički cilj trajnije stabilizacije unutarnjih i vanjskih prilika kada je posrijedi Crna Gora, poglavito u svjetlu obnove njezine državnosti, ali i propitivanja crnogorskih odnosa sa susjedima poput Srbije i Kosova te ključnih svjetskih sila. |
| Abstract (english) | Although the smallest country in the Western Balkans in terms of population and one of the smallest on the European continent, due to its geostrategic and geopolitical position, Montenegro represents an important subject of international relations, not only in the regional context. As a Mediterranean country bordering Croatia, Bosnia and Herzegovina, Serbia, Kosovo and Albania, Montenegro is an important partner to foreign actors and is itself an actor that can give dominance to a certain policy and its holders. Therefore, it is not surprising that the processes of its accession to NATO, which was achieved in 2017, and the current process of joining the European Union, which is even in the name of the new Montenegrin ruling political party, Movement of Europe now, are being analyzed both inside and outside of Montenegro. After 2006, when it renewed its state independence in a referendum, Montenegro continuously shows a clear foreign policy direction of including key Euro-Atlantic integrations, regardless of recent political changes and internal political crises. It is also part of the Montenegrin foreign policy strategy and actively participates in regional initiatives. At the same time, the correlation between the interests of Montenegro itself and its political actors, both in power and in the opposition, and the integration it strives for, especially in the regional context, which is still determined by the consequences of the war breakup of the former Yugoslavia, crises in certain countries in the surrounding area, should be emphasized. in their mutual relations. Finally, major world powers, from European countries and the USA to the Russian Federation and the People's Republic of China, are interested in Montenegro's foreign policy position. The aim of this work, which is based on a case study, is to analyze and interpret the complexity of Montenegro's foreign policy position, its uniqueness within the Western Balkans region, and joining NATO and the European Union as the primary foreign policy goal of a more permanent stabilization of internal and external conditions when Montenegro is in the middle, especially in the light of the restoration of its statehood, but also of questioning Montenegrin relations with neighbors such as Serbia and Kosovo and key world powers. |
