Svrha ovog rada jest izvesti i propitati Schmittovo shvaćanje odnosa demokracije i diktature te tezu o istosti tih dvaju političkih oblika. Schmittovo shvaćanje odnosa radi se u dva koraka. Ono se u prvom koraku traži u studiji Diktatura gdje se pronalazi razlika između komesarske i suverene diktature. Prvi tip pokazuje se kao imanentan republikanskoj tradiciji u slučajevima obrane poretka. Drugi tip, pod utjecajem principa 'suverenosti naroda' transformira pojam diktature u onu vladavinu koja prevladava postojeći poredak kako bi uspostavila novi – ona se postavlja kao pouvoir constituant. Shodno tome, ničim obvezana, ona djeluje direktno u ime naroda i to suspendirajući postojeće pravno stanje kako bi uspostavila novo u kojem se može vršiti 'istinska volja naroda'. Takvo je shvaćanje dijelom konstitutivno i demokratskoj teoriji. U prvom koraku pokazuje se kako odnos demokracije i diktature nije jednoznačan. Ta se pretpostavka detaljno razrađuje u drugom koraku uz pomoć spisa Duhovno-povijesno stanje suvremenog parlamentarizma. Dolazi se do zaključka kako demokratska politika nužno stvara rascjep između (istinske) volje naroda i empirijskog naroda u kojem konzekventno dolazi do suspenzije drugog u ime prvog sve do točke diktature. Prema tome, zaključuje se kako demokracija nije presudna opreka diktaturi. Konačno, pokazuje se kako implikacije Schmittove teze, unatoč svojoj prijepornosti, analitički mogu pružiti izrazito korisne uvide. Štoviše, ukoliko ih se uzme za ozbiljno teško im se pronalazi odgovarajuća kritika koja ih opovrgava.