Pohađanje osnovne škole pravo je i obveza za svu djecu u Hrvatskoj pa tako i za djecu izbjeglice. Ovaj rad za glavni cilj ima istražiti kako funkcionira implementacija javne politike osnovnoškolskog obrazovanja za djecu tražitelja i uživatelja međunarodne zaštite. Odnosno, imaju li i na koji način ta djeca pristup osnovnoškolskom obrazovanju te priliku za normalno sudjelovanje u obrazovanju kao što imaju drugi. Postojeća literatura i istraživanja fokusiraju se općenito na politiku azila i integracije, najčešće u kontekstu europeizacije te politike. Ovaj rad analizira samo jednu politiku, ali koja se najčešće ističe kao najvažnija u procesu integracije, a to je obrazovanje. Istraživanje uključuje analizu zakonskih odredbi koji se tiču integracije i/ili obrazovanja djece tražitelja međunarodne zaštite te intervjuiranje relevantnih aktera. Rad se odnosi na pristup obrazovanju djece izbjeglica u Gradu Zagrebu zbog toga što većina izbjeglica boravi u njemu te ima najviše financijskih i ljudskih resursa zbog čega bi praksa trebala najbliže odgovarati propisanom. Istraživanje se fokusira na različite faze procesa, poput mogućnosti upisa djece izbjeglica unutar propisanog roka od 30 dana, zatim testiranja u školi prije određivanja razrednog odjeljenja, dopunske i pripremne nastave. Osim same djece, u radu se pažnja posvećuje nastavnim i nenastavnim radnicima, njihovoj ulozi te mehanizmima za podršku. Kroz gotovo svaki dio procesa došlo se do sličnih rezultata te se može zaključiti kako Hrvatska i njene institucije uglavnom ispunjavaju minimalne propisane kriterije i omogućavaju djeci izbjeglicama pristup osnovnoškolskom sustavu. Ipak, kroz manjak koordinacije te međuresorne suradnje kao i manjak podrške akterima koji tu javnu politiku provode direktno, zaključuje se da djeca izbjeglice nisu u ravnopravnom položaju s ostalom djecom. Završno razmatranje upućuje na to da je za bilo kakvu promjenu i potencijalno omogućavanje ravnopravnijeg modela potrebna inicijativa donositelja političkih odluka.