Razvoj gradnje brodova punih formi krenuo je posljednjih godina specifičnim smjerom radi zahtjeva za povećanjem ekonomičnosti broda i ograničenja glavnih dimenzija. Ta su ograničenja uvjetovana dubinama luka i plovnih puteva, te duljinama teretnih obala. Ekonomičnost je izražena zahtjevom brodovlasnika za prijevozom najveće moguće količine tereta uz najmanju potrošnju goriva, što uz navedena ograničenja dovodi do zaključka da najveću mogućnost povećanja ima širina broda. To je rezultiralo razvojem punih brodova s nešto manjim omjerom LWL/B, ali sa znatnijim povećanjem omjera B/T koji sada može postići vrijednost i do 5,0. Koeficijent punoće CBWL ostao je u istim granicama ( ). Ograničenost vremena izrade pretprojekta uvjetuje proračun otpora broda i potrebne snage približnim metodama koje su zasnovane na dugogodišnjim analizama rezultata modelskih ispitivanja i pokusnih plovidbi. Međutim, do sada primjenjivane približne metode određivanja otpora nisu davale točne rezultate za gore navedene promjenjene parametre forme, te se javila potreba za nastankom ispitivanja sistemske serije modela širokih brodova malog gaza, serija ''Jelsa.'' Jedna od poznatih metoda preračunavanja otpora s modela na brod je metoda profesora Prohaske, razvijena na temelju linerne ovisnost koeficijenta viskoznog otpora o koeficijentu otpora trenja ekvivalentne ravne ploče. Kako ne postoje zadovoljavajući matematički modeli za rješavanje hidrodinamičkih problema potrebno je rezultate neke metode, u ovom slučaju Prohaskine, usporediti s rezultatima pokusa otpora koji se provodi u brojnim bazenima za modelska ispitivanja širom svijeta. U takva modelska ispitivanja spada i serija ''Jelsa'', razvijena u Brodarskom institutu u Zagrebu, na temelju kojih je u okviru ovog završnog projektu analizirano slaganje Prohaskine metode sa rezultatima pokusa otpora.