| Abstract | Klinička fotografija je grana fotografije koja se koristi u medicinskom okruženju radi dokumentiranja kliničkih slučajeva, medicinskih stanja i postupaka. Ova vrsta fotografije ima široku primjenu u medicinskoj praksi, istraživanjima i obrazovanju. Klinička fotografija se koristi za snimanje detaljnih vizualnih informacija o pacijentima, što može biti od velike koristi u dijagnozi, praćenju napretka bolesti i planiranju terapije. Fotografije se često koriste za dokumentiranje kože, rana, ožiljaka, promjena na površini kože ili sluznica, kao i za praćenje rezultata tretmana. Preciznost i kvaliteta kliničkih fotografija su izuzetno važne kako bi se osigurala dosljednost i pouzdanost dokumentiranja. Ovo uključuje pravilno osvjetljenje, perspektivu i upotrebu standardiziranih postavki i skaliranja kako bi se omogućila usporedba slike s vremenom ili s drugim slučajevima.
Digitalni fotoaparati, kada se koriste ispravno, mogu pružiti osnovu za telemedicinske usluge. Sve sofisticiraniji digitalni fotoaparati, u kombinaciji s poboljšanom brzinom i dostupnošću interneta, čine ih instrumentom s kojim bi svaki zdravstveni stručnjak trebao biti upoznat. Fotografiranje zadovoljavajućih slika pacijenata zahtijeva vještine kliničke fotografije (4). Čak i fotografiranje kartica, monitora, rendgenskih filmova i uzoraka također zahtijeva stručnost. Snimanje slika pomoću digitalnih fotoaparata često se obavlja s nedovoljnom pažnjom, što može rezultirati netočnim rezultatima studije. Postupci u kliničkoj fotografiji ne bi se trebali razlikovati među uređajima ili od zemlje do zemlje. Snimanje fotografije trebalo bi biti standardizirani proces. Postoje sedam glavnih scenarija u kliničkoj fotografiji, a zdravstveni stručnjaci koji koriste kamere trebali bi biti upoznati sa svima njima. Dobivanje informiranog pristanka prije fotografiranja trebalo bi biti uobičajeni dio rutine kliničke fotografije.
Ovaj pregledni rad pruža smjernice iz dostupne literature o dosljednom osvjetljenju, ekspoziciji, pozicioniranju pacijenta, linearnoj skali, perspektivi, dubinskoj oštrini i pozadini. Savjetuje o opremi i materijalima, uključujući digitalne i konvencionalne fotoaparate, bljeskalicu (strobu), filmove i odabir obrade. Naglašava se dosljednost pristupa - nije prihvatljivo koristiti fotografske trikove kako bi se poboljšao izgled kliničkih rezultata. |
| Abstract (english) | Clinical photography is a branch of photography used in the medical field to document clinical cases, medical conditions and procedures. This type of photography is widely used in medical practise, research and education. Clinical photography is used to capture detailed visual information about patients that can be of great use in diagnosis, monitoring disease progression and treatment planning. Photographs are often used to document skin, wounds, scars, skin or mucosal changes, and to track treatment outcomes. The accuracy and quality of clinical photographs are extremely important to ensure consistency and reliability of documentation. This includes proper lighting, perspective and the use of standardised settings and scaling to allow comparison of images over time or with other cases.
Digital cameras, when used correctly, can form the basis for telemedicine services. Increasingly sophisticated digital cameras, coupled with the improved speed and availability of the internet, make them a tool that every medical professional should be familiar with. To obtain satisfactory images of patients, knowledge of clinical photography is required. Photographing charts, monitors, X-ray films and specimens also requires expertise. Taking pictures with digital cameras is often done with insufficient attention, which can lead to inaccurate examination results. Clinical photography procedures should not differ from camera to camera or from country to country. Taking a photograph should be a standardised process. There are seven main scenarios in clinical photography, and healthcare professionals using cameras should be familiar with all of them. Obtaining informed consent before taking a photograph should be a routine part of clinical photography.
This review includes advice from the available literature on consistent lighting, exposure, patient positioning, linear scaling, perspective, depth of field and background. It gives advice on equipment and materials, including digital and conventional cameras, flash (strobe), film and choice of processing. Consistency of approach is emphasised – it is not acceptable to use photographic tricks to improve the appearance of clinical results. |
