Oborinske vode predstavljaju problem u gradovima i naseljima, zbog toga ih treba što prije maknuti s površina na kojima one nisu poželjne. Pritom treba paziti da iste ne onečiste okoliš. Danas postoje dva pristupa rješavanju problema oborinskih voda. Prvi je klasični pristup koji se zasniva na analizi troškovi – dobit. Troškovi su oni iz izgradnje kanalizacije, dok dobit predstavlja smanjenje šteta od plavljenja koja bi nastala da nema te kanalizacije.Danas se u Hrvatskoj, za proračun koristi racionalna (Lloyd-Davies)metoda pomoću koje se izračunava maksimalni protok oborinskih voda. Kod primjene racionalne metode redoslijed proračuna opisan je u devet koraka. Elementi sustava sakupljanja i odvodnje oborinske vode kod klasičnog pristupa su kanali, rigoli, slivnici, retencijski bazeni te ispusti. Drugi pristup je integralni pristup koji se zasniva na principima održivosti življenja u gradu. Ciljevi izgradnje ovog tipa kanalizacije su ekonomski (jeftinije od klasičnog pristupa), ekološki (ekološki je prihvatljiviji, više zelenila, prirodni sustav kruženja vode nije narušen) te socijalni (viši standard življenja).U integralnom (zelenom) pristupu proračun mjerodavnih količina za dimenzioniranje „zelenih“ rješenja odvodnje oborinskih voda je drugačiji. U ovom slučaju u proračun treba uzeti prirodne procese kretanja vode u lokalnom smislu. Jedna od metoda koja se najčešće koristi u američkoj praksi je tzv. SCS (SoilConservation Service) metoda određivanja mjerodavnih količina oborina. Najrasprostranjenija metoda proračuna za izgrađene (manje propusne površine) je tzv. Lyod – Davies tj. racionalna metoda. Neka od integralnih rješenja su zeleni krovovi, cestovna mreža, parkovi, bioretencije, drenažni rovovi, propusni pločnici i druga.