U ovom diplomskom radu opisane su metode iskopa podzemnih prostorija kroz povijest do današnjih dana. Od prvih početaka do danas ljudi sve dublje ulaze u podzemlje, u početku u prirodne špiljske fenomene ali i vrlo rano počinju s kopanjem podzemnih prostorija za potrebe stanovanja, rudarenja, navodnjavanja i slično. U bližoj prošlosti, pojavom prekomjernog prometa i sve većeg broja stanovništva, došlo je do problema s prijevozom, što je potaknulo razvitak podzemne željeznice. Prva podzemna prometnica ispod gradskog naselja otvorena je 1863. godine u Londonu. Općenito, inovacije u zadnjih stotinjak godina kao što su dinamit i AN/FO eksplozivi (1867.), električni detonatori (1867.), strojevi za iskop tunela-TBM, (1881.), špricani mort (1909.), stijenska sidra (1918.), mlazni beton (1942.), tungsten carbide bušaći pribori (1940.), Nova Austrijska Tunelska Metoda (1950.) i hidrauličko udarno bušenje (1971.), dali su snažnu potporu enormnom razvoju tehnika gradnji podzemnih objekata. Uz to, razvoj mnogih uređaja za opažanja pokreta i naprezanja u stijenskoj masi (monitoring), praćen naglim razvojem računalnih tehnika (hardware i software), smanjila su rizik havarija tijekom građenja te na taj način ubrzala gradnju te učinila tunelogradnju humanijom i sigurnom inženjerskom disciplinom.