U okviru ove doktorske disertacije razvijen je deterministički pristup poboljšanja modela konačnih elemenata mostovnih konstrukcija temeljen na metodi najveće vjerojatnosti koji uključuje transformaciju klasičnog optimizacijskog problema poboljšanja modela konačnih elemenata u problem teorije igara. Poboljšanje numeričkih modela provodi se s ciljem kako bi se dobio model konačnih elemenata čije ponašanje odgovara stvarnoj konstrukciji. Varijacije u svojstvima materijala, starenje i već postojeća oštećenja konstrukcije mosta utječu na parametre modela koji ga opisuju te time dovode u pitanje njegovu daljnju primjenu. Zbog brige o starenju i degradaciji velikog broja mostova, u posljednje vrijeme sve je intenzivniji rad na praćenju njihova stanja kroz razne pristupe. Među tim pristupima jedan od sve popularnijih jest analiza dinamičkih parametara (frekvencija i oblika titranja konstrukcije). Navedeno je iniciralo upotrebu podataka dobivenih ispitivanjem konstrukcije u svrhu poboljšanja modela konačnih elemenata i njihovu daljnju upotrebu. Ovaj postupak, tzv. poboljšanje numeričkih modela (eng. Finite element model updating, FEMU) može se provesti kroz niz pristupa koji se dijele na determinističke i stohastičke. U inženjerskoj praksi, obično se primjenjuje deterministički pristup najveće vjerojatnosti. Primjenom navedenog pristupa problem ažuriranja modela konačnih elemenata formulira se kao optimizacijski problem definiranjem jednociljne (eng. single) ili višeciljne (eng. multi) objektivne funkcije. Funkcija s jednim ciljem definira se u obliku sume reziduala eksperimentalno određenih i numerički predviđenih dinamičkih parametara konstrukcije pomnoženih težinskim faktorima. U višeciljnoj objektivnoj funkciji, svaki njen član odgovara jednom rezidualu. Optimizacija objektivnih funkcija rezultira vrijednostima parametara numeričkog modela za čije vrijednosti on odgovara stvarnom ponašanju konstrukcije. Provodi se primjenom prirodom inspiriranih algoritama zbog njihove učinkovitosti u rješavanju nelinearnih problema optimizacije. Bez obzira na široku i učestalu primjenu za poboljšanje numeričkih modela, deterministički pristup metode maksimalne vjerojatnosti ima nekoliko ograničenja koja su izravno povezana s učinkovitošću procesa poboljšanja te načinom definiranja problema optimizacije. Glavni problemi formulacije optimizacijskog problema kao jednociljne objektivne funkcije vezani su uz definiranje vrijednosti težinskih faktora koji se pridružuju rezidualu vlastite frekvencije i rezidualu modalnih oblika te potrebu provođenja analize utjecaja različitih vrijednosti težinskih faktora na rezultat optimizacije. Definiranje poboljšanja numeričkih modela u obliku višeciljne objektivne funkcije povezan je s problemom vremena potrebnog za proračun skupa optimalnih rješenja (Pareto skup) i problemom odabira najboljeg rješenja iz Paretovog skupa optimalnih rješenja (eng. knee point). Kako bi se navedeni problemi riješili, u ovom istraživanju usvojen je pristup teorije igara kao računalnog alata. U tu svrhu, za rješavanje nedostataka definiranja optimizacijskog problema poboljšanja numeričkog modela kao objektivne funkcije s jednim ciljem uzet je u obzir kooperativni model igara. Uz to, testirana su tri modela igara: nekooperativni, kooperativni i evolucijski kako bi se savladali nedostaci definiranja optimizacijskog problema kao objektivne funkcije s više ciljeva. Učinkovitost predloženog pristupa najprije je testirana u okviru poboljšanja numeričkog modela jednostavnog laboratorijskog mosta. Testiranjem je potvrđena učinkovitost primjene teorije igara u rješavanju problema poboljšanja numeričkih modela definiranog kao objektivna funkcija s jednim ili više ciljeva. U usporedbi s konvencionalnim pristupom, teorija igara pokazala se vrlo učinkovitom u smislu smanjenja vremena proračuna, bez da se njime utječe na točnost rješenja. Nadalje, primjena teorije igara omogućava direktno pronalaženje najboljeg optimalnog rješenja bez potrebe određivanje cijelog skupa optimalnih rješenja. Usporedba različitih modela igara pokazala je kako je evolucijski model igara najefikasniji rezultirajući vremenom proračuna vrlo bliskom kooperativnom modelu, ali dajući rješenje koje je najbliže najboljem optimalnom rješenju Pareto skupa. Uspoređujući formulaciju objektivne funkcije s jednim ciljem i objektivne funkcije s više ciljeva kao problem teorije igara, objektivna funkcija s više ciljeva pokazala se boljom, bez obzira na nešto duže vrijeme proračuna, ali dajući optimalno rješenje koje je najbliže najboljem optimalnom rješenju. Zbog toga je ovaj model igara odabrana za rješavanje problema poboljšanja numeričkog modela visoke točnosti na studiji slučaja visećeg pješačkog mosta. Kroz navedenu primjenu na stvarnoj mostovnoj konstrukciji i usporedbu s konvencionalnom metodom poboljšanja numeričkih modela, potvrđena je primjena teorije igara u rješavanja problema poboljšanja numeričkih modela visoke točnosti složenih tipova mostovnih konstrukcija kao što su viseći mostovi. Kao krajnji rezultat ovog istraživanja, pokazalo se da je teorija igara vrlo učinkovit alat za unaprjeđenje izvedbe poboljšanja modela konačnih elemenata temeljenih na determinističkom pristupu metode maksimalne vjerojatnosti.