Čovjek se od prapovijesti gradeći prve nastambe zaštićivao od utjecaja elementarnih nepogoda kojima je bio izložen te okoliša u kojem je živio. S vremenom su se njegove potrebe za ugodom u prostoru u kojem boravi sve više razvijale. Upravo je ovojnica na tim građevinama postala fizička barijera između vanjskog i unutarnjeg okoliša. Njezin razvoj je ovisio o dostignutim tehnološkim znanjima, dostupnim građevinskim materijalima, te lokalnim klimatskim uvjetima. U sve izraženijim globalnim klimatskim promjenama i potrebi za energetskoj održivosti i učinkovitosti, tradicionalne gradnje ovojnica sve više ustupaju mjesto suvremenim tehnologijama i materijalima građenja. Ovome doprinose i nove informacijske tehnologije u procesu projektiranja koje danas omogućuju nekada nezamisliva konstrukcijska i estetska rješenja. Primjenom nanotehnologije proizvode se „pametni“ materijali kojima se izrađuju „pametne“, „inteligentne“, „prilagodljive“, „odzivne“ bioklimatski samoaktivirajuće ovojnice ili njihovi prototipovi. Ekonomska isplativost u proizvodnji i primjeni novih materijala bitno će odrediti i opseg njihove uporabe u budućnosti.