Klimatski uvjeti na Zemlji topliji su nego što su bili prije pedeset godina. Takvo stanje nastalo je zbog efekta staklenika. Efekt staklenika, odnosno staklenički plinovi (vodena para (H2O(g)), ugljik (IV) oksid (CO2), metan (CH4), dušik (I) oksid (N2O), ozon (O3) te sintetski organski spojevi kao freoni i haloni) čine temperaturu na Zemlji ugodnom za život. No čovjek se svojim aktivnostima neprestano miješa u kemijski sastav stakleničkih plinova. Tako u novije vrijeme dolazi do porasta ugljičnog dioksida (CO2) i metana (CH4) u atmosferi. Također, sumporov heksafluorid (SF6) je isto prisutan u atmosferi kao staklenički plin, ali njegov utjecaj na globalno zatopljenje je zanemariv. Puno veći problem su drugi sintetski stvoreni spojevi CFC, HFC i PFC koji puno jače zaustavljaju zračenje sunca nego CO2. Emisije stakleničkog plina dolaze iz gotovo svake ljudske djelatnosti, a u ovome radu bit će izloženi najveći emiteri stakleničkih plinova (energija, promet, industrijsku proizvodnju, sječa šuma, agrikultura, gospodarenje otpadom). Analizom udjela plinova utvrđeno je da CO2 čini 50% stakleničkih emisija, potom slijede CFC s 22%, CH4 s 13%, O3 s 7%, N2O s 5%, a na kraju i H2O(g) s 3%. Povećanje stakleničkih plinova ubrzava klimatske promjene te su u svrhu njihove redukcije donesene različite konvencije i protokoli (IPPC, Okvrina konvencija Ujedinjenih naroda o promjeni klime i Kyoto protokol), ali bez međunarodne suradnje neće biti značajnijih pomaka.