Fotografija je moćno sredstvo izraţavanja. Na jednostavan naĉin ona priĉa priĉu za koju bi bilo potrebno puno rijeĉi. Zato se ĉesto se kaţe da „slika govori univerzalni jezik―. Nastanak fotografije je plod ljudske teţnje da trajno zabiljeţi zbivanja, trenutke i oblike iz svoje okoline. U Hrvatskoj je fotografija prisutna praktiĉki od vremena njenog nastanka. Godine 1892. u Zagrebu se formira prvi fotoklub po uzoru na tada sliĉne tendencije u svijetu. Posebno intenzivno razdoblje u hrvatskoj fotografiji poĉinje 1922. godine osnivanjem Fotokluba Zagreb. Te su aktivnosti ubrzo nakon toga dovele do stvaranja svjetski propoznatljivog stla - Zagrebačke škole fotografije. Na prvom svjetskom kongresu fotoamatera odrţanomu 1938. godine Beĉu pojam „Zagrebačka škola fotografije― je prihvaćen i zvaniĉno. Zagrebačka škola fotografije je iznjedrila mnoge fotografske velikane. Najznaĉajniji su August Frajtić, Branko Kojić, Marijan Szabo, Mladen Grĉević, Milan Fizi, Ignjat Habermüller, Marija Braut i posebice Tošo Dabac kao predstavnici socijalno osjetljive struje. Unatoĉ individualnim specifiĉnostima pojedinih fotografa, Zagrebačka škola fotografije je imala svoju posebnost. Najznaĉajnija je svakako posebna tehnika koja je svim radovima, od najboljih do najslabijih, davala posebnost u odnosu na stil koji se njegovao u susjednim zemljama. Zagrebačka škola fotografije iznjedrila je fotografe svjetskog formata. Dabac, Grĉević, Braut i drugi fotografi su ostavili neizbrisiv trag u hrvatskoj i svjetskoj umjetniĉkoj fotografiji. Iako je prestala s radom nakon Drugog svjetskog rata, utjecaj Zagrebačke škole fotografije osjećao se još dugo nakon toga.