Bljeskalica (Blitz, flash) je umjetni izvor svjetla koji daje izuzetno snažno svjetlo vrlo kratkog trajanja. Razvila se prije Drugog svjetskog rata i postala je sve popularnija u narednim godinama. Godina 1931. bilježi se kao godina kada je Harold Edgerton napravio prvu prakticnu bljeskalicu. Godinama nakon njegovih pocetnih eksperimenata na tržištu su se pojavile razlicite vrste elektronskih bljeskalica cije je sofisticiranost daleko premašila prve modele. Bljeskalica danas spada u neizbježan pribor svakog fotografa. Postavlja se direktno na fotoaparat ili pak pored njega, a osigurava potrebno osvjetljenje pri snimanju u vrlo kratkom vremenu od 1/100 sek. do 1/10 000 sek. Danas možemo podijeliti bljeskalice na one ugradene ili odvojene od fotoaparata, po velicini i snazi malih bljeskalica koje se prikljucuju na hot-shoe fotoaparata pa sve do velikih studijskih bljeskalica. Bljeskalica se pokazala kao jedan od najkorisnijih izvora svjetla u fotografiji. Razloga je nekoliko. Prije svega, to su stalnost temperature boje i kolicine svjetla kroz cijeli životni vijek rasvjetnog tijela. Tu su zatim mogucnost podešavanja izlazne snage i kratkoca trajanja bljeska koja osigurava oštrinu ("zamrznutost") snimke. Bljesak ima temperaturu svjetla od oko 5.500 kelvina što odgovara prosjecnoj temperaturi dnevnog svjetla. Brzina bljeska je mnogo kraca nego brzina zatvaraca, a može biti od 1/300 i 1/10 000 sekunde (cak i kraca ovisno o izvedbi bljeskalice). Jacina bljeska omogucuje rad pri malim otvorima objektiva, izmedu 16 i 64 cime se postiže veliko podrucje dubinske oštrine. Upotrebom bljeskalice, dakle, fotograf u velikoj mjeri postaje neovisan o svjetlosnim uvjetima.