Lakiranje ili premazivanje otisaka je danas jedan od važnijih komponenti pri izradi grafičkih proizvoda. Ono ne samo da pridonosi estetskom izgledu proizvoda, već ima i ulogu da zaštiti proizvod od mogućih negativnih utjecaja. Pri odabiru vrste lakova, potrebno je obratiti pažnju na sveukupno korištenje proizvoda, od početka pa do samog recikliranja. Primjer je vododisperzivni lak koji se pokazao kao odlična mehanička zaštita proizvoda, međutim, jako se teško reciklira. Iz tog razloga su se za potrebe ovog završnog rada istražiti premazi od PCL-a s dodatkom nanočestica, konkretno titanijevog dioksida. Postavlja se pitanje mogu li premazi poboljšati svojstva samih otisaka. Za ovaj eksperiment, otisci su rađeni na 300g/m2 ofsetnom papiru i papiru za umjetnički tisak – sjajnom. Na originalnom otisku bez ikakvih dodataka su se provela mjerenja za određivanje kontaktnog kuta i izračun slobodne površinske energije, potom mjerenja za CIE L*a*b* prikaz boja i kolorimetrijsku razliku te za sjajnost. Ista mjerenja su se provela i na otiscima koji su na sebi imali premaze od PCL-a s dodatkom točno određenih koncentracija titanijevih nanočestica (0, 0.1, 0.5, 1.0%). Istraživanje je pokazalo da koncentracija titanijevih nanočestica uzrokuje porast slobodne površinske energije i sjajnosti kod papira za umjetnički tisak, ali smanjenje istih kod ofsetnih papira. Rezultati mjerenja za razliku u boji∆Eab su pokazali dadodatak titanijevih nanočestica na premaznom papiru uzrokuje veliko odstupanje magente u odnosu na standard kojemu je gornja granica u intervalu do 5. Za razliku od premaznih papira, ∆Eab za ofsetne papire pokazuje da se sve boje nalaze unutar tolerancije, odnosno, njihove vrijednosti se kreću do 5. Dakle, pri svakoj od dodanih koncentracija TiO2, boje na premaznim papirima uvelike odstupaju od standarda, dok je kod otisaka na ofsetnim papirima odstupanje unutar dozvoljenih granica pri bilo kojoj koncentraciji TiO2.