Cilj ovog rada je analizirati rad i djelo fotografkinje Slavke Pavić kroz tehničke i sintaktičko- semantičke aspekte. Slavka Pavić i Milan Pavić najjači su fotografski par u povijesti hrvatske fotografije. Dok je rad Milana Pavića dosta proučen i poznatiji široj javnosti, rad Slavke Pavić je ostao skoro pa nepoznat. Slavka Pavić vještinu crno-bijele fotografije svladala je uz poduku profesionalnog fotografa i supruga Milana Pavića. Ona je jedna od najvažnijih i najznačajnijih fotografkinja, druge polovine 20. stoljeća, ako ne i cijelog 20. stoljeća. Ljudi žele sve nekako kategorizirati pa tako i djelo Slavke Pavić, što kako i ona sama kaže, nije jednostavno i ona ga ne bi podijelila na nekakve posebne tematike kojima je bila okupirana i koje je fotografirala te ne postoji isključivo jedna metoda snimanja istih. Ljudi žive u trenutku, što nam život i na koji način pruži to i zabilježimo, na takav način koji nam se u taj tren čini prikladnim, zanimljivim i dostupnim, kaže Slavka Pavić. Tu se nalaze i fotografije zagorskih krajolika, kamenih struktura, portreti, oblaci i mnoge druge. Geometrizam se nalazi u podlozi njenih antologijskih fotografija poput: U prolazu (1951.), Kompozicija (1956.), Konjanici (1969.), Šetači (1959.) i td. Velik dio njene tematike i motivike podudara se s temama i motivima fotografije njezina supruga, Milana Pavića.