Riječ boja u svakodnevnom životu ima mnogostruko značenje. Uz svu mnogostrukost, nedorečenost, zamućenost i nesigurnost, vezane uz taj pojam, jedno je jasno: ako boju možemo doživjeti samo našim optičkim aparatom, našim organom vida, tada je ona isključivo optički fenomen. Boju dakle ne možemo opipati, nanjušiti, okusiti ili čuti. Ili možda možemo? Ako postoje tople i hladne boje, oštre i meke, zasićene i nezasićene, ako glazbeni tonovi mogu imati boju, tada je boja ipak nešto univerzalno, nešto što osjećamo cijelim svojim bićem, što čujemo, pipamo, njušimo. Pojava koja se uvukla u najdublje pore našeg bića, preplavljeni smo njome, opkoljeni sa svih strana, osjećamo ju svim osjetilima, ali ju ipak ne znamo ni točno definirati, niti točno identificirati. Za neki ugođaj možemo reći da je imao boju jutra. Za nečije oči da su boje neba, a za druge da imaju boju leda. Govorimo o toploj boji saksofona i metalnoj boji trube. Kišni dan može imati sive boje, a ljetno jutro može imati boju meda. Čak postoji i boja mraka. Ne kaže se bez razloga kako su u mraku sve ovce crne boje, jer je i najšarenija stvar na svijetu u mraku crna. Crno znači isto što i bezbojno, jer crno u biti nije boja. Dakle, predmeti u mraku gube svoju boju. Znači li to da u mraku boju nekog predmeta više ne vidimo, ili možda u mraku boja prestaje postojati?