Tijekom 16. stoljeća Osmanlije su uspjele osvojiti veći dio Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike. Koristeći ideološke i vojno-ekonomske čimbenike, njihova je vlast u arapskom svijetu potrajala više od tristo godina. Do postupne propasti osmanske vlasti došlo je tijekom 19. i početkom 20. stoljeća, kada su novim gospodarima arapskih zemalja postale imperijalne sile poput Velike Britanije i Francuske. Imperijalne sile su bile željne pronaći nova tržišta i izvore sirovina za svoja brzo rastuća, kapitalistička gospodarstva, te su za postizanje svojih ciljeva koristila dva glavna sredstva: vojsku i diplomaciju. Ovaj rad se specifično bavi međusobnim odnosima Britanaca, Osmanlija i Arapa na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Na temelju izvorne dokumentacije (diplomacijske građe i izvješća) analizirana je vanjska i upravna politika britanske države. Prikazano je na koji način su Britanci širili i konsolidirali svoju vlast na strateški važnim područjima Bliskog Istoka, te kakve su bile reakcije na takve postupke. Paralelno s imperijalnim interesima, rad se bavi i stanjem u tada postojećim arapskim državama, poput Egipta, Jemena, Hejaza i drugih. Svaka se od spomenutih arapskih zemalja, u većoj ili manjoj mjeri, našla uklještena između dvostrukog, britanskog i još uvijek živog osmanskog utjecaja. Takvo stanje je potrajalo sve do kraja Prvog svjetskog rata. Relevantni diplomacijski dokumenti koji su korišteni u izradi ovog rada objavljeni su u Diplomacy in the Near and Middle East 1553-1956. Aga Khanovog izvještaja o Egiptu preuzeo sam uzeo iz knjige na arapskom jeziku, dok se original nalazi u londonskom arhivu britanskog Ministarstva Vanjskih Poslova (Foreign Office). Za uvid u vojnu okupaciju Egipta, korišteno je poglavlje Occupation Army iz memoara, The last Khedive of Egypt: Memoirs of Abbas Hilmi II. Ova je tema odabrana iz razloga, što je Bliski Istok izuzetno kompleksan prostor svijeta, te povijesni period, koji je u pitanju i u kojem se dogodio „susret civilizacija“, osavio osjetljive posljedice sve do današnjih dana.